SUGESTIJE ZA ČITANJE

Možemo li natjerati djecu da vole knjige?

27.01.2014 u 14:36

Bionic
Reading

Kritičarke književnosti raspravljaju hoće li se odluka o preporučivanju čitanja publicistike umjesto fikcije u američkim srednjim školama pozitivno ili negativno odraziti na kreiranje novih generacija čitatelja

Kritičarka Natasha Vargas-Cooper nedavno je potakla nezadovoljstvo brojnih čitatelja, tvrdeći da je loša ideja preporučivanje romana učenicima u srednjim školama.

'Možda romani nisu najbolje sredstvo za prenošenje ideja, velikih tema i pitanja, hormonalnim, razdražljivim i nezrelim tinejdžerima kojima pažnja vrlo lako odluta. Djela koja nisu fikcija, primjerice knjige Jona Krakauera, Huntera S. Thompsona i Joan Didion, čine mi se kao pristupačnija forma za poticanje želje za čitanjem i pisanjem te uvlačenje mladih umova u svijet književnosti', smatra.

Kao argument koristi da u dobi kad je pohađala srednju školu nije mogla shvatiti suptilnosti prikaza emocija likova romana i nije imala dostatno iskustvo za identifikaciju s njima, pa je čitanje zapravo bilo površno.

Laura Miller, koluministica za The Salon i autorica knjige 'The Magician's Book: A Skeptic's Adventures in Narnia', slaže se s kritičarkom da se srednjoškolci teško mogu poistovjetiti s likovima iz primjerice romana 'Ponos i predrasude', ali za nju je roman 'Jane Eyre' bio puno više od običnog 'ljubića'.

'Čak i u toj dobi, roman me oduševio. Odmah sam spoznala da je to priča o usamljenoj, prezrenoj djevojci bez prijatelja, koja isključivo snagom karaktera uspijeva kontrolirati svoju sudbinu i birati svoje putove', kazala je Miller.

Vargas-Cooper, s druge strane, djelomice krivi neadekvatne učitelje u prepunim i premalo financiranim ustanovama, što su je krivo usmjeravali i odvlačili od važnosti čitanja fikcije. Miller je drugačijeg stava.

'Ono što je moglo djelovati pozitivno na nju, možda bi za mene bila potpuno promašena taktika i obrnuto. Knjige nisu univerzalno namijenjene za sve vrste čitatelja, a izvrsnost pedagoga u tom smislu odnosi se na spajanje prave knjige s odgovarajućim čitateljem.'

Suvremeni roditelji ulažu toliko truda i prenose toliko vlastite tjeskobe u strah da njihovo dijete neće zavoljeti čitanje, da je sam čin predaje knjige u ruke djeteta već postao stresna činjenica sama po sebi.

Josie Leavitt, knjižničarka i blogerica za Publishers Weekly, nedavno je pisala o 13-godišnjakinji čija majka je praktički plakala od frustracije što ne može kćer nagovoriti na čitanje, koju god literaturu joj nudila. Nakon što je ispitala majku o kćerinim interesima, Leavit je sugerirala da probaju s romanom 'The Summer I Turned Pretty'Jenny Han

'Samo ostavite roman na stolu i nemojte ništa sugerirati. Ako roditelji žele da dijete čita, ne smiju ga forsirati. Moraju ostaviti djetetu slobodu da samo otkrije čari čitanja. Dio veličanstvenosti čitanja upravo je sloboda koju taj doživljaj pruža: ulaska u tuđe živote, mašte, istraživanja dalekih svjetova i otkriće velikih avantura. Ideja propisanog čitanja može ubiti uživanje i uništiti to iskustvo', smatra Leavitt.

'Šteta, iako pojedini roditelji mogu iskoristiti taj savjet, cijeli sistem edukacije kreće se u  suprotnom smjeru. Ne postoji ništa loše u očekivanjima da se srednjoškolci nauče kritičkom iščitavanju teksta, ali fokusiranje na standardizirane testove u suprotnosti je s neovisnošću i slobodom koju doživljavaju ljudi koji vole čitati', zaključila je Miller