'Iako sam znao koliko je Europa bila opustošena u Drugom svjetskom ratu, nikada mi nije palo na pamet kako su sva ona umjetnička djela i kulturno blago - slike Leonarda da Vincija, skulpture Michelangela, najveće svjetske knjižnice i crkve – preživjeli najrazorniji rat u povijesti. Kako su preživjela nacističku krađu epskih razmjera? Tko su bili ljudi koji su ih spašavali?' sjeća se Robert M. Edsel svoje iskrene zbunjenosti, kada je sredinom devedesetih iz SAD-a preselio s obitelji na pet godina u Firenzu.

Priču je, kaže Edsel, prvi puta otkrio stojeći jednog dana na mostu Ponte Vecchio, jedinom od šest koje nacisti nisu sravnili napuštajući Firenzu u kolovozu 1944., suočivši se s ovim pitanjima koja su ga dovela do vojnog odjela Spomenici, lijepa umjetnost i arhivi (MFAA), danas poznatog kao Odred za baštinu, male skupine pripadnika Savezničke vojske koja je uspjela sačuvati dobar dio europskog umjetničkog blaga od nacističke otimačine i uništenja. Taj mini odred muzealaca, povjesničara umjetnosti, bibliotekara, arhitekata, restauratora i kipara obilazio je Europu od Normandije do Berlina, ulazeći u trag stotinama tisuća pokradenih umjetnina skrivenih na najneobičnijim mjestima, od bavarskog dvorca Ludwiga II. Neuschwansteina do austrijskog rudnika soli Altaussee.

Rezultat je knjiga 'Spašavanje Da Vincija' iz 2006. i 'Odred za baštinu: saveznički junaci, nacistički lopovi i najveća potraga za blagom svih vremena' iz 2009., koju je upravo izdala i naša izdavačka kuća Fraktura. U svibnju izlazi njegov treći naslov 'Spašavanje Italije'. Edsel je koproducent nagrađenog dokumentarca 'Silovanje Europe', a prema 'Odredu za baštinu', George Clooney snima film čija se premijera očekuje ovoga prosinca. Osnivač je 2007. i predsjedatelj Zaklade za očuvanje umjetnosti, neprofitne organizacije nagrađene medaljom National Humanities, najvišeg američkog odličja za humanitarni rad.

Robert M. Edsel sve je samo ne očekivani autor i istraživač ovakve vrste povijesno-kulturnih tema. Jedan je od sjajnih primjera nesputanog američkog duha spremnog na temeljite životne zaokrete. Nekadašnje ime u američkom tenisu, bio je uspješan vlasnik naftne tvrtke Gemini Exploration sa stotinjak zaposlenih (sredinom devedesetih tvrtka je bila druga u zemlji za horizontalno bušenje nafte i plina), ali je jednoga dana sve rasprodao, preselio se u Europu i, zaintrigiran zametnutom pričom o spašavanju europskog kulturnog blaga u ratnom kaosu, fanatično se posvetio traganju za dokumentima i ljudima koji su sudjelovali ili mu mogli dati informacije o tom jedinstvenom pothvatu.

Tijekom rata i prvih poratnih godina kroz Odjel je prošlo 350 stručnjaka, no Edsel se u knjizi zadržava na desetak pripadnika koliko ih se našlo u prvim mjesecima nakon iskrcavanja u Normandiji 6. lipnja 1944. godine.

221770,209546,250045,196551
Roman 'Odred za baštinu' preveden je na brojne jezike, između ostalih i na kineski. Zašto Kineze zanima za njih tako udaljena priča?

Pitao sam to moga kineskog agenta, a on mi je odgovorio: 'Ne možemo vjerovati da su Britanci i Amerikanci pronašli i spasili sve te stvari, i sve ih - vratili. Ne razumijemo taj koncept i zanima nas kako se to dogodilo.' Kao Amerikanac ponosan sam na to da će Kinezi saznati nešto o grupi ljudi koji su prekinuli tisućljetni osvajački lanac i učinili nešto sasvim drukčije. To je bila doista velika promjena u evoluciji civilizacije.

Koliko ste dugo skupljali materijal za knjigu? Koliko ste članova Odreda osobno upoznali?

Istraživanja sam počeo još 1996., ali tada mi još nije bilo jasan koncept. U prvoj knjizi želio sam priču dokumentirati prvenstveno fotografijama, ali u drugoj sam shvatio da ću sudbine grupe momaka najbolje ispričati kroz njihova pisma kući u kojima izražavaju osjećaje, opisuju doživljaje. Ljudi vole gledati fotografije, ali to ih neće uvući u priču. Oni žele saznati zašto je netko radio to što je radio, što je to sasvim obične osobe motiviralo da čine sasvim neobične stvari. Zašto su riskirali živote, jer dvojica su bila ubijena u borbama. Shvativši to, krenuo sam u potragu za pismima, njihovim bilješkama, intervjuirao sam 17 članova odreda, od kojih je 11 u međuvremenu umrlo, razgovarao s članovima njihovih obitelji.

Tko vas se iz Odreda najviše dojmio?

Možda najmlađi od njih, Harry Ettlinger, zadnji Židov koji je u Karlsruheu imao svoju bar micvu i samo dan kasnije 1939. s roditeljima pobjegao pred nacističkim progonima u SAD, da bi se vratio u Njemačku u rat kao 18-godišnji američki vojnik. On je najbolji dokaz da je život neobičniji od najneobičnije mašte. Ili možda kipar, kapetan Walker Hancock. Jedan od najimpregnantnijih trenutaka bilo je njegovo odbijanje da uđe u oslobođeni koncentracijski logor, jer se bojao da će ga zatečeni prizori paralizirati za cijeli život. Ili možda George Stout, veteran iz Prvog svjetskog rata, pionir u konzerviranju umjetnina. Vidjevši tijekom Španjolskog rata koliko su za objekte kulture razorna zračna bombardiranja, tiskao je o svom trošku letke s uputama kako ih zaštititi, a kada su Japanci napali Pearl Harbour, uvjeravao je američke političke strukture da ako se ne poduzmu zaštitne mjere, Saveznici mogu dobiti rat, ali će ostati bez zapadne civilizacije. Bila je to nova generacija vojnika koji su došli na bojište da sačuvaju, ne da razaraju.

MFAA, odnosno Odred za baštinu postavio je neku vrstu standarda u tome kako sačuvati kulturno i duhovno blago u ratu. Je li doista iz toga izvučen poučak? Jer, kako se moglo dogoditi ono što se dogodilo s Nacionalnim muzejom u Bagdadu?

Zajedno s mnogim mojim prijateljima bio sam, kao Amerikanac, duboko razočaran onime što se tamo događalo. Znam da trebate zaštititi naftna polja, ali morate zaštititi i Nacionalni muzej. Nije to samo muzej nego i nacionalna knjižnica. Zapadni svijet postaje digitalno društvo, ali 90 posto svijeta još je papirnato društvo i morate ga zaštititi da bi funkcioniralo. U Drugom svjetskom ratu u kojemu je poginulo 65 milijuna ljudi obavili smo sjajan posao u zaštiti duhovne baštine sa svega nekoliko stotina muškaraca i žena. Zašto to nismo mogli u situaciji koja je neusporedivo manjih razmjera? Zato i jesam pokrenuo Zakladu. Ali ne vjerujem da samo knjige i poruke mogu uvjeriti ljude da se moraju za nešto zainteresirati. No ako tomu dodate igrani film u kojem se ljudi smiju, plaču, trpe, žrtvuju i svladavaju nemoguće, pobudit ćete znatiželju i educirati glasače, a tamo kamo idu glasači, idu i političari. Moja je ideja od samoga početka bila objaviti knjigu na temelju koje će se snimiti film, upregnuti Hollywood da ova velika herojska priča dospije do što više glasača. A George Clooney je sjajan umjetnik i odličan poslovan čovjek. Nema sumnje da će to odlično odraditi s izvrsnom glumačkom ekipom, od Kate Blanchet i Matta Damona do Jeana Dujardina i Billa Murraya.

Znate li što se za vrijeme agresije na Hrvatsku događalo s našim umjetničkim i sakralnim blagom? Čitajući o prolasku Vaših junaka kroz Normandiju gdje su nailazili na porušene crkve, muzeje i biblioteke, u sjećanje mi je naviralo naših 1.480 oštećenih i porušenih crkava, ranjeni Dubrovnik, šibenska katedrala, razrušeni i opljačkani dvorac Eltz...

Da, čuo sam. Na mnogo načina to je sličilo onome što se događalo u Drugom svjetskom ratu. I u Hrvatskoj ste mogli vidjeti kako su u takvim situacijama prve na meti stvari u koje ljudi vjeruju, bila to umjetnost, baština ili religija. Podsjetilo me to na događaje u Sankt Peterburgu, za koji je Hitler naredio da se sravni sa zemljom.

Što ste dakle željeli poručiti knjigom 'Odred za baštinu'?

Želio sam reći da je umjetnost poput malog djeteta koje ne možete ostaviti u parku i reći mu da ćete doći po njega za tri sata. Netko mora istupiti u njezino ime, neki odred za baštinu i političke vođe kao što je to činio Roosevelt. Muzeji nisu očuvani sami po sebi, to je rezultat požrtvovanja prethodnih generacija. Želim reći da moramo početi nešto sustavno činiti. Možda i griješiti, ali veći grijeh od greške je ne činiti ništa. Kao u Iraku, gdje nismo znali, gdje smo zaboravili, gdje nismo pokušali.

U hrvatskom Državnom arhivu nedavno je održan međunarodni skup o povratu i podrijetlu umjetnina koje su oteli nacisti. Jedan od sudionika bio je i Konstantin Akinscha koji istražuje slučaj Mimara i prema njemu nije nimalo nježan, smatrajući ga lopovom. Znate li vi nešto o Mimari i sličnim slučajevima kolekcionara izraslih iz Drugog svjetskog rata?

Akinscha je vrstan stručnjak. Ne znam za Mimaru, ali znam da je Akinscha otkrio mnogo slučajeva vezanih uz Sovjetski Savez ukazujući na to da se tamo nalaze neke umjetnine, što se kasnije pokazalo istinitim.

Kakva je budućnost Vaših projekata?

U sljedećih nekoliko godina izgubit ćemo zadnje pripadnike generacije iz Drugog svjetsog rata. Poput mojega oca koji je ratovao na Pacifiku protiv Japanaca. Ono što me brine jesu nove generacije koje uglavnom ne znaju vrijednost i značenje onoga što im se nalazi u podrumima i tavanima, a među time zasigurno bi se našlo vrijednih povijesnih dokumenata, koje su njihovi očevi donosili kući kao suvenire. U ratnom kaosu mnogo je toga izgubilo izvorne vlasnike, kolalo iz ruke u ruku. Javnost još uvijek ne zna da je zagubljeno stotine tisuća vrijednih predmeta. Nadam se da će knjige i film promijeniti mnogo toga. Naravno, nemoguće ih je sve vratiti kamo su pripadali, ali možemo senzibilizirati javnost.

Vi ste, dakle, optimist!

Da nisam optimist, ne bih se uspješno okušao u sportskoj karijeri, ne bih krenuo u odličan posao s naftom, ne bih se kao amater u pisanju upuštao u stvaranje knjige, ne bih uporno tražio u Hollywoodu nekoga tko će po njoj snimiti film, dok vam govore da ste ludi i da se to nikada neće dogoditi. Da, optimist sam. A za mene osobno ovih šesnaest godina rada na 'Odredu' znači redefiniranje vlastitog života. Kako rekoše prijatelji u jednom pismu mojim roditeljima, da se pomaknem od uspjeha do značaja.