Književnost NICCOLO AMMANITI ZA TPORTAL:

'Ja sam vrlo skroman čovjek'

  • Autor: Ivana Erceg
  • 26.5.2009 14:41:34
  • 25.5.2009 1:29:30

Jedan od ključnih pisaca nove talijanske proze Niccolo Ammaniti, kojeg obožava publika, a kritika mu lijepi etikete 'Dickens našeg doba', 'književni Tarantino', boravio je koncem tjedna na Zagrebačkom sajmu knjiga, gdje je predstavio svoj roman 'Kako Bog zapovijeda', koji se 2008. pojavio u hrvatskom prijevodu

'Kako Bog zapovijeda' ujedno je četvrto Ammanitijevo djelo prevedeno na hrvatski jezik, u domaćim knjižarama u prodaji su još romani 'Pokupit ću te i odvesti' i 'Ja se ne bojim' te zbirka priča 'Blato'.

Ammaniti je rođen 1966. u Rimu, a pisanjem se počeo baviti devedesetih godina nakon što je prekinuo studij biologije. Otac Massimo mu je, kaže, bio vrlo zabrinut za njegovu budućnosti jer je smatrao da će mu sin s autorskim honorarima živjeti kao crkveni miš.

Prvi roman 'Škrge' objavio je 1994, a već dvije godine kasnije krenuo je njegov put slave. Kako bi pomogao sinu, Ammaniti stariji, inače, sveučilišni profesor na uglednom rimskom Sveučilištu La Sapienza, gdje predaje psihopatologiju i evoluciju, zajedno je s Niccolom 1995. napisao zbirku eseja 'U ime oca', koji se bave problematikom adolescenata. Izdavač je, naime, smatrao da je zajedničko djelo oca i sina zgodan marketinški trik koji će Niccolou pomoći da se probije na književnoj sceni.

No čini se da je njegov spisateljski rad ipak bio dovoljan da ga zavoli i publika i kritika. Zapaženiji uspjeh je, dakle, postigao 1996. zbirkom priča 'Blato', koje su uvrštene u antologiju 'Ljudožderska mladež'. 'Blatom' je Ammaniti postao jedan od predstavnika 'talijanskog pulpa'. Drugi roman, 'Pokupit ću te i odvesti', objavio je 1999, a dvije godine kasnije romanom 'Ja se ne bojim', Ammaniti je potvrdio status velike književne zvijezde. Romanom 'Kako Bog zapovijeda' 2006. samo je nastavio svoj put slave.

Ammanitijeve knjige istodobno su brutalno mračne i dirljivo tople. On je rođeni pripovjedač koji je u stanju u savršenu cjelinu stopiti najmračniju tragediju i najotkačeniji humor. Potencijal njegovih priča prepoznali su i filmski umjetnici, pa su prema njegovim djelima snimljena čak četiri filma: 'Posljednja Nova godina čovječanstva', 'Škrge', 'Ja se ne bojim' i 'Kako Bog zapovijeda'. Ammaniti uz prozu piše i filmske scenarije te scenarije za stripove. Da je riječ o veoma izuzetnu piscu, govori i činjenica da su njegove knjige prevedene u 44 zemlje.

S Ammanitijem smo razgovarali u Zagrebu u nedjelju poslijepodne. Vrlo je ugodan sugovornik koji s velikom skromnošću govori o svome radu.

Kako se osjećate u Zagrebu?

Ovdje se osjećam izvrsno. No žao mi je što ne mogu ostati na Festivalu europske kratke priče koji počinje 31. svibnja, a traje do 5. lipnja.

Vaše knjige prevedene su u 44 zemlje, koncem godine premijerno je prikazan četvrti film nastao prema vašim djelima. Prati li taj uspjeh i zvjezdani status?

Pisci u Italiji nisu osobe koje se često može vidjeti na televiziji i u ostalim medijima. Kada hodam ulicom ljudi me uglavnom ne prepoznaju. Tako da mogu voditi jedan miran, normalan i običan život.

Možete li udobno živjeti od svog pisanja?
Vrlo dobro živim od svog pisanja.

Jeste li zadovoljni filmovima koji su snimljeni prema vašim djelima?
Neki su mi se svidjeli, a neki i ne naročito. Jako mi se dopala ekranizacija romana 'Ja se ne bojim', kao i 'Posljednje Nove godine čovječanstva', koji nije naročito poznat široj javnosti.

Nazivaju vas Dickensom našeg doba, kako gledate na to?
Nije dobro izvlačiti takva velika imena da bi se opisalo drugog pisca. Dickens je složena književna pojava budući da je obilježio cijelu jednu epohu na sasvim jedinstven način. Uspio je spojiti sentimentalizam s nečim opakim i mračnim. Meni to ne polazi za rukom. Uostalom, Dickens je pisac kojega previše cijenim da bih mogao pristati na tako pretjerane usporedbe. Osim toga, ja sam vrlo skroman čovjek.

U vašim romanima mnogi likovi tragično skončaju. Ljudska nesreća i ljudi s dna - oni, kako ste naveli u romanu 'Kako Bog zapovijeda', koji su posebno privlačni zlu – odakle crpite inspiraciju za takve priče?
Nadahnuće uvijek crpim iz snažnog pomanjkanja sreće. Moji likovi su doista rijetko sretni. Ako u priču uvedem sretne likove, oni za mene postaju bitni i počinju funkcionirati tek kad tu svoju sreću počnu gubiti ili je izgube. U svom pisanju polazim s pozicije patnje jer mi je zanimljivo pratiti, ne samo kod likova, već i kod stvarnih ljudi, njihova nastojanja da nešto poprave, poboljšaju ili promijene svoj život... Volim tragati za prikrivenom patnjom, onim iza privida sreće. Pitam se kako se čovjek osjeća, kakve laži sam sebi pripovijeda kako bi preživio, a upravo je to ono što čini književnost. Ona pripovijeda tu dijalektiku između onoga što jest i onoga za čim se teži. Zadaća pisaca je staviti se u nečiju kožu i smjestiti se iza kože. Nije mi namjera slati poruke budući da smatram da je priča sama po sebi dovoljna i ona može sama stvoriti uvide u život, kakav je, u mom slučaju, u Italiji i Europi.

Djeca koja imaju problematičan odnos s roditeljima, također se pojavljuju kao tragični junaci vaših romana. Korespondiraju li takvi likovi s nekim stvarnim situacijama, recimo roditeljskom nebrigom za djecu?
Uvijek me zanimaju pojedinačne priče i osobe. Ne želim izvoditi nikakve generalizacije, premda mi je jasno da se na temelju priče mogu izvući takvi zaključci. Polazim od emocija. Recimo, u liku Michelea iz romana 'Ne bojim se' prisutna je svojevrsna dječja fascinacija zbog pronalaska otetog dječaka u jami. On je gotovo razvio odnos prema njemu kao prema otkrivenom blagu, on je njegova tajna. S druge strane, to dijete u jami povezano je s njegovim ocem, kojeg on obožava. Dakle, ono što me zanima kod likova jest osjećaj, emocija, a ne neki opći problem, poput roditeljske nebrige za djecu. Kada stvaram svoje likove, nikad ne polazim od nekog općeg problema.

Smatrate li se društveno angažiranim piscem? Kako gledate na pisce koji upozoravaju na društvenu nepravdu i anomalije, kritiziraju vladajuće elite ili agitiraju za neku političku opciju? Primjerice, na nedavnim američkim izborima mnoge poznate osobe zdušno su se zalagale za Baracka Obamu.
Smatram da pisci ono što imaju za reći trebaju artikulirati kroz svoje pisanje. Međutim, ako netko osjeća potrebu da drukčije, preko televizije ili nekog drugog medija pošalje poruku javnosti, to je njegov osobni izbor. Američko izjašnjavanje za Baracka Obamu zapravo je traženje političkog establišmenta. Glumci, pisci i glazbenici morali su odabrati stranu. Mislim da tu nije bio posrijedi građanski aktivizam, već se to u Americi tako radi. Neki su pritom imali na umu svoj osobni interes, a drugi su vjerojatno iskreno i vjerovali u svoju agitaciju. Društveno sam angažiran pisac u smislu da razotkrivam određena lica i naličja Italije. Što se tiče mojih političkih ideja, ne sramim ih se ako me netko pita, no ne mislim sudjelovati ni u kakvoj političkoj agitaciji. Ammaniti je, naime, razočaran talijanskom ljevicom, koja se ne zna suprostaviti Berlusconiju. (op.I.E.)

S obzirom na globalno zatopljenje koje uništava eko-sustav i činjenicu da ste nerealizirani biolog, planirate li u budućnosti napisati eko-roman, kojim biste upozorili na stradanje životinjskog i biljnog svijeta?
Za sada nisam razmišljao o tome iako ne isključujem tu mogućnost. Prvi praktični korak u eko-smjeru jest da sam u Italiji zahtijevao da se moje knjige tiskaju na recikliranom papiru, umjesto na onom proizvedenom od stabala iz prašuma. Bojim se velikih ideja i velikih pitanja. Kao pisca me zanimaju priče pojedinaca, priče o ljudima, priča o majci kojoj su oteli dijete, priča o čovjeku kojeg su proglasili ludim i on je tek tada poludio. Moj interes su, dakle, uvijek pojedinci i pojedinačne priče. Nisam siguran da bih znao pripovijedati o tako velikim i važnim pitanjima kao što su fatalne posljedice klimatskih promjena.

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još