Književnost INTERVJU: DAVID TRUEBA

'Volim priče koje mirišu na stvarnost'

U razgovoru za tportal.hr španjolski pisac i režiser David Trueba govori o društvenim nemirima u svojoj zemlji, objašnjava kako odlučuje hoće li neku priču pretvoriti u roman ili film, te zašto se uvijek vraća temi odrastanja u svojim djelima

David Trueba 22. listopada gostuje u Zagrebu, gdje će predstaviti svoja dva romana objavljena u Hrvatskoj - 'Otvoreno cijelu noć' i 'Četiri prijatelja' - oba u izdanju Meandra. Iako kod nas možda nepoznat široj javnosti, David Trueba je u Španjolskoj autor bestselera, scenarist kino-hitova i režiser nekoliko zapaženih filmova, kao i redoviti kolumnist svjetski uglednog lista El Pais.

Truebu će se u Zagrebu moći susresti u Kinu Grič, gdje će u ponedjeljak, 22. listopada, u 19 sati o njegovim knjigama, uz samog autora, govoriti prevoditeljica Jana Milić, kritičar Dragan Jurak, književnik Boris Gregorić te urednik Branko Čegec.

Prije dolaska u Hrvatsku, David Trueba dao je intervju za tportal.hr. Govori o svojem raznolikom umjetničkom i javnom radu, ističući da on nije pisac ideja, nego pisac kojeg likovi i anegdote potiču na pisanje priče ili stvaranje pokretnih slika: 'Iz toga znam hoću li pisati roman ili snimati film. Nikad nisam roman pretvorio u film ili obratno. Ideje smatram opasnim suputnikom fikcije te više volim refleksiju, promatranje, zamišljanje. Ne volim romane koji imaju tezu ili hladan film pun simbolizma, sociologije i klišeja.'

Radite kao romanopisac, scenarist, režiser, a pišete i kolumnu u dnevnom listu El Pais. Može se reći da ste intelektualna zvijezda u Španjolskoj, te sudjelujete redovito u javnom razgovoru. Jeste li namjerno tražili takvu ulogu ili se to jednostavno dogodilo?


To je bila nesreća na poslu. Studirao sam novinarstvo, a u Španjolskoj postoji duga publicistička tradicija javnih rasprava. Ljudi koji su ih vodili bili su moji heroji, pa kada sam nakon svojeg prvog romana i prvog filma koji sam režirao bio pozvan pisati za novine, to je na neki način postala druga profesija za mene. Način da pričam priče. Čitateljima nudim različito lice svakog dana, što je stimulirajuće za mene, a nadam se i za njih. Previše je ambiciozno misliti da mijenjam živote ili utječem na stvarnost, ali se uvijek trudim podsjetiti moćnike da ih mi 'nevažni' ljudi promatramo, i ono što čine.

Kako biste onda kao kolumnist opisali trenutnu situaciju u Španjolskoj? Što mislite o velikim prosvjedima u Madridu, jeste li možda u njima sudjelovali ili pak podržavate vladu Mariana Rajoya?


Zanimljivo je da prosvjedi jesu masovni i popularni, ali je i većina stanovništva glasala za ovu vladu. No frustracija ljudi raste jer su svi potezi kojima se pokušava srediti ekonomska kriza zapravo usmjereni prema otplaćivanju duga banaka. Španjolci, Grci i Portugalci su u istoj borbi, žele imati budućnost te istovremeno popraviti probleme poput korupcije. Slijede nam svima teške godine. Rajoyeva vlada je vrlo neosjetljiva prema frustracijama naroda i to bi morali promijeniti.

Plašite li se da bi Španjolsku mogla zadesiti sudbina Grčke?

Naravno! Španjolci se uvijek vole uspoređivati s Talijanima i Francuzima, no realno gledajući, najsličniji smo Portugalu i Grčkoj. Ono što se sada događa jest da neke države profitiraju od krize na jugu Europe, pa tako firme iz Velike Britanije, Skandinavije i Njemačke kupuju ugrožene firme kod nas. I to za jeftin novac.

Mislite li da će Rajoyeva konzervativna vlada ukinuti društveni napredak koji je postignut tijekom Zapaterove vladavine, poput bračne ravnopravnosti?

Ne. Oni jesu jako konzervativni, ali nemaju namjeru ukinuti ta prava. Ponekad spomenu takve ideje da bi zadovoljili svoje najkonzervativnije glasače. Problem je što ova vlada namjerava prodati važna javna preduzeća, te žele uništiti javno zdravstvo, obrazovanje i transport. To je nepodnošljivo za ljude koji imaju sjećanje na bolja vremena i koji su informirani. U Španjolskoj smo ušli u Thatcher-eru ali bez jake osobnosti kakva je bila Thatcher.

Od svih vaših umjetničkih aktivnosti, možete li jednu izabrati kao vaš primarni poziv?


Ja sam u biti pripovjedač. Ne biram način na koji ću ispričati neku priču, nego priča to sama izabere. Tako snimim film ili napišem roman ovisno o duhu priče.

'Četiri prijatelja' su nedavno objavljena u Hrvatskoj i dobila su pozitivne kritike. U pitanju je duhovita, ali i vrlo životna knjiga. Ima li u njoj autobiografskih elemenata? Kako stvarate vaše likove, koji su istovremeno obični ljudi, ali i posebni?


Drago mi je to čuti, nadam se da će hrvatski čitatelji razumjeti likove i njihove emocije. Roman je postigao veliki uspjeh i u Italiji, a čini mi se da mediteranske zemlje imaju određenu bliskost, kao i stav prema životu. Likove stvaram promatranjem stvarnosti, ponekad i vlastite. Autobiografski elementi su u svakom od likova. Meni je najvažnije stvoriti likove koje će čitatelji prihvatiti kao istinite.

Kao pisac i režiser, morate se nositi i s književnim i s filmskim kritikama. Jeste li primijetili neke razlike u pristupu i kako se nosite s kritikom?


Filmski kritičari često film gledaju iz perspektive filmske industrije, pa sude po kriteriju uspjeha i prestiža. Što se književnih kritičara tiče, ponekad pomislim da nisu pročitali roman do kraja. No dobar kritičar je itekako potreban, te poštujem taj posao, iako me svaka loša kritika dosta rastuži. Tada se najčešće pokušam sjetiti zadovoljstva koje sam osjećao pisajući roman ili snimajući film, što za mene nije stvar pregovora. To je ono što želim raditi bez obzira na mišljenje drugih ljudi.

196551 ,216665 ,219606 ,160950
U mnogim djelima se bavite mladošću, odnosno ljudima koji su na prijelazu iz mladosti u svijet odraslih. Zašto vam je to tako fascinantno?

To je jedna od najvećih tema čovječanstva. Trenutak kada osoba otkrije da nije sama na svijetu i da život ne traje vječno. U tome se uvijek krije neka dramska istina koju onda istražujem. Ljudska bića su fascinantne slučajnosti.

Kako se kao režiser postavljate prema glumcima? Dopuštate li im improvizacije ili želite da se strogo drže vašeg scenarija?

Trudim se uvijek imati bolju rečenicu u scenariju od one koju mi glumac sam predloži. To je kao natjecanje, u kojem sam ja, doduše, sudac, pa većinom pobjeđujem. Ali glumci obožavaju dobre likove i rečenice, a ja obožavam glumce. Oni su mi uvijek ono najdraže u filmu, pa ih zavodim dobrim likovima koje im nudim.

U Hrvatskoj 'Perdita Durango', za koji ste pisali scenarij, ima kultni status. Kako ste se uključili u taj projekt i što mislite o završenom filmu?


Bila je to slučajnost. Barry Gifford je napisao prvi scenarij, koji je bio isti kao njegov roman, što je bilo frustrirajuće za producente. Oni su me zamolili da napišem filmičniju verziju priče. Onda je došao režiser Alex de la Iglesia, koji je nakon čitanja mojeg scenarija odlučio snimiti taj film. Naravno, prepravio je mnoge stvari sa svojim scenaristom. Što se konačnog rezulata tiče, sviđaju mi se neki dijelovi 'Perdite Durango', ali je većina njih došla ili od Gifforda ili od režisera, a ne od mene!

Je li vam kao scenaristu bilo traumatično kada bi režiseri mijenjali ono što ste napisali i snimili drugačiji film od onoga koji je bio na papiru?

Ne, režiseri bi uvijek poboljšali moj scenarij. Nije to lažna skromnost. Kod pisanja scenarija morate zaboraviti na svoj ego, a upoznati ego režisera. Tako se mnogo nauči.

U vašoj filmografiji imate i jedan dokumentarac, i to o glumcu Fernandu Fernán-Gómezu. Kako se to dogodilo, što vas je potaknulo da baš o njemu snimite dokumentarni film?

To je zapravo jedan dugi razgovor s njime, jer on je bio najbolji pričatelj priča kojeg sam ikada upoznao u životu. Bio je majstor razgovora! Tako sam odlučio složiti film u kojem je sat i pol najboljih razgovora s tim starim genijalcem, taman prije nego što će umrijeti. Snimili smo 20 sati razgovora s njime, a u montaži smo izabrali ono najbolje, za sve one ljude koji neće nikad biti u prilici razgovarati s njim. Taj film je veliko blago, uspomena na Fernanda Fernán-Gómeza.

Recite nam nešto o vašem najnovijem filmu, koji još nije prikazan u Hrvatskoj. Zove se 'Madrid, 1987' – zašto tako specifičan naslov, s mjestom i vremenom?

To je bila godina kada sam počeo studirati novinarstvo. Zato je lik koji igra Maria Valverdea pomalo poput mene. To je priča o jednoj generaciji. Inače, svi producenti u Španjolskoj su me odbili i rekli da film nije komercijalan, pa sam ga sam financirao. Kasnije je prikazan na festivalu Sundance, gdje je otkupljen za prikazivanje u 20 zemalja, što nije loše za jedan navodno nekomercijalan film. Nažalost, u Španjolskoj je jedva prikazan. U travnju se spremam na snimanje novog filma, pod radnim naslovom 'Almeria 66', koji opet sadrži u naslovu mjesto i vrijeme. Volim svoje filmove staviti u kontekst, a ne da budu apstraktni. Volim priče koje mirišu na stvarnost.

Scene iz filma Davida Truebe 'Madrid, 1987'
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još