Književnost Srđan Valjarević

'Moj roman Talijani čuvaju pod šankom'

Kad se sredinom devedesetih pojavio u srpskoj književnosti, za Srđana Valjarevića poznati tamošnji novinar Teofil Pančić napisao je da se 'obreo niotkuda, kako i treba'.

Ubrzo je Valjarević postao  jedan od najčitanijih i najnagrađivanijih suvremenih srpskih pisaca. Osvojio je publiku u Srbiji, a odnedavno je njegov roman 'Komo' (Sandorf) dostupan i u hrvatskom izdanju. Nepošteno je reći niotkuda, jer se na njegovoj prvoj promociji u Zagrebu okupilo mnoštvo domaćih pisaca i čitatelja.

Roman je takvu popularnost valjda stekao zato jer se radnja ne dešava u Srbiji, priča za tportal Srđan Valjarević.

'Komo' je u Srbiji izdan 2006., a tematski je vezan uz boravak Srđana Valjarevića na spisateljskoj stipendiji u Italiji potkraj devedesetih. Pojam stipedijske književnosti često se ističe uz knjige nastale tijekom projekta writer-in-residence . 'Komo' je utoliko rezidencijalni što obrađuje temu gostujućeg pisca, ali onog koji je odlučio samo uživati.

Bijeg od Srbije glavni lik romana, mladi beogradski pisac, pronalazi u trošenju Rockefellerove stipendije koju dobiva kako bi u miru i luksuzu talijanske vile pisao roman.

Suprotno običajima stipendista, on ni ne pomišlja raditi, a dane provodi opijajući se i družeći s ljudima iz obližnjeg mjesta.

Upoznaje mladu djevojku Aldu s kojom zbog jezične barijere progovara tek pokoju riječ na mješavini talijanskog i engleskog, a kroz komunikaciju crtežom njih dvoje ostvaruju bliski i erotičnošću nabijen odnos.

Zaista smo cijelo vrijeme crtali i na taj način komunicirali, i tek sam kasnije shvatio koliko je to bilo lijepo. Bilježnica s crtežmia ostala je kod nje., priča Valjarević.

Ekonomično pisan, brutalno iskren, roman vrvi autobiografskim činjenicama, a razgovor s Valjarevićem često briše granicu između fikcije i priče o njegovom životu. 'Komo' nije roman iz kojeg bi netko poželio prepisati kakvu mudru poruku - sve što je pisac htio reći ,rečeno je jednostavno i direktno.

Nema neke velike poruke, sve je sadržano u opisu života mog lika i tome što činiti iz dana u dan i kako živjeti da bi ti bilo bolje.

Ne bih mogao pisati da sam nisam proživio i preživio to o čemu pišem. Premda nije sve u romanu autobiografsko, većina jest. Ionako, kad pustiš knjigu u svijet, ne znaš što će biti, a bilo je i dobrih i loših stvari. Pamtim samo dobre.

Jedna od njih je paralelni život 'Koma' na internetu, ali i u kafiću krčmara Alfonsa koji se pojavljuje kao lik u romanu. Neki čitatelj komentirao je na srbijanskom forumu da je bio kod Alfonsa te da je ovaj poručio Valjareviću da mu više pošalje obećane fotografije.

Kroz smijeh, Valjarević komentira Alfonso je star čovjek. Ništa mu nisam obećao.

Nisam nakon stipendije bio na Comu, to je skupo mjesto koje si sad ne mogu priuštiti. No, znam da Augusto pod šankom ima moj roman, a poglavlje u kojem se pojavljuju on i društvo preveli su na talijanski jezik pa čitaju ljudima kad dođu.

Jedan sasvim drugačiji svijet predstavljaju u romanu ostali stipenisti, redom znanstvenici sa svih krajeva svijeta. Kao marsovac među njima, mladi pisac počesto ironično i s dozom cinizma prema njima nastupa kao prema profesionalnim stipendistima u čiji stil života se nikako ne želi uklopiti.

Bio sam tamo najmlađi i jedini pisac, a upoznao sam zanimljive i krajnje dosadne ljude. Teško da nekome ne prija lagodni život u vili, no tamo je bilo zaista mnogo onih koji sele iz vile u vilu, iz stipendije na stpendiju i navikli su na taj model života, a na kraju, svi oni žive u nekim svojim vilama.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još