Književnost ENRIQUE VILA-MATAS

Sjajna, melankolična i pomalo dijabolična slika književnosti

Za Vila-Matasa književnost je poput stare prostitutke koja u istrošenoj kabanici jedne olujne noći hoda prema kraju mola, negdje na pustim obalama Irskoga mora

'Pripada sve rjeđoj lozi učenih književnih izdavača. I svakoga dana potresen prisustvuje predstavi u kojoj gleda kako plemenita grana njegova zvanja – izdavači koji još uvijek čitaju i koje je oduvijek privlačila književnost – početkom ovoga stoljeća neprimjetno izumire.'

Tako započinje roman 'Dublineska' Katalonca Enriquea Vila-Matasa, jedan od najdojmljivijih fikcijskih hommagea književnosti, ne samo izdavaštvu i čitanju, nego i mnogo šire, vremenu na izmaku u kojem su književnost i sama knjiga imali važnu društvenu ulogu.

Nije tu riječ o katastrofičnoj najavi propasti knjige i prevlasti digitalnih medija, niti o patetičnom intelektualnom žalu za dobrim starim vremenima i središnjoj ulozi Pisca kao glasnika vremena, nego o povlačenju književnosti na marginu, o potrošenosti nekih njezinih kanona i životu nakon proglašenja 'smrti autora'.

Za Vila-Matasa književnost je poput stare prostitutke koja u istrošenoj kabanici jedne olujne noći hoda prema kraju mola, negdje na pustim obalama Irskoga mora.

Sjajna, melankolična i pomalo dijabolična slika iz romana sastavljena je od fikcionalnih krhotina iz pjesme Philipa Larkina o Dublineski te iz Joyceova, Beckettova i drugih literarnih svjetova; to je slika zalaska jedne epohe, smiraja književnoga dana.

Život 'Dublineske' u hrvatskome izdanju svjedoči dijelom o onome o čemu autor piše u romanu, o marginalizaciji dobre književnosti. Naime, 'Dublineska' je od objavljivanja u originalu 2010. dobila mnogo uglednih nagrada, prevedena je na brojne jezike, a u Francuskoj npr. ima kultni status. Sve uglednije književne novine ispisale su o njoj hvalospjeve, a u nekima se spominje i riječ remek-djelo. Vila-Matas je pak jedan od najuglednijih španjolskih suvremenih pisaca s petnaestak knjiga priča, eseja i romana, čija je originalnost fascinirala mnoge druge pisce i umjetnike (npr. Almodovara). Unatoč tome i činjenici da je 'Dublineska' drugo njegovo djelo prevedeno na hrvatski (nakon romana Bartleby i družba), Vila-Matas je u nas poznat u uskom krugu. Mediji o njemu ne pišu, zbog inercije, neznanja ili gladi za spektaklima, a moguće i zbog toga što naprosto jedni od drugih prepisuju i tako stvaraju kolektivnu iluziju o tome što se važno i veliko zbiva u svjetskoj književnosti. Njegov izdavač nije medijski razvikan, nema agresivnu marketinšku kampanju i 'svoga čovjeka' na terenu; ukratko on je od one starinske vrste – Ribin srodnik? – za kojeg se osobno nadam da će izdržati, vremenu usprkos.

Portret izdavač u starosti


'Dublineska' je roman o pripadniku 'stare loze' Samuelu Ribi, fanatičnom obožavatelju književnosti i izdavaču koji je godinama popunjavao svoj katalog probranim autorima, da bi na početku stoljeća njegova kuća bila pred gašenjem, a Riba bez stvarnoga posla, bez poziva na konferencije i čitanja, zaboravljen, usamljen i odbjegao u labirinte interneta.

Od izdavača on postaje depresivni hikikomorij (ime za mlade Japance koji ne izlaze iz kuće i sve vrijeme provode uz internet ili videoigre i boluju od poremećaja ponašanja), a to je jedna iz niza lucidnih varijacija na temu smjene Gutenbergova doba onim digitalnim. Nakon jednog sna o tajanstvenome liku kojega sreće u Dublinu, Riba je sve više opsjednut tim gradom, žudi za svojim 'engleskim skokom' pa želi tamo na Bloomsday, 16. lipnja, održati pogreb starome dobu i staroj kurvi – književnosti.

S njime u Dublin putuju trojica njegovih prijatelja pisaca i održavaju grotesknu ceremoniju na starom groblju. Kasnije se Riba iznova vraća u Dublin sa ženom, a nakon džojsovskoga prvog dijela roman mijenja ritam, postaje više beketovski, mitologiju svakodnevnoga i trivijalnoga zamjenjuju prazne sobe i osjećaji 'svršetka igre' da bi sve završilo s drugim pogrebom i drukčijom 'elegijom' na istome groblju.

Premda prati jasnu fabularnu liniju, 'Dublineska' je zapravo knjiga književnoga dijaloga, intertekstualnosti, citata i aluzija na književnost i film, bliska metafikciji. Paralelizmi s 'Uliksom' su brojni: prvi je par Riba - Bloom pa trojica Ribinih suputnika - trojica Bloomovih prijatelja, zatim motivi pogreba u Dublinu kao remake scena iz 'Uliksa' i mnogo drugih detalja, a sve je to navelo jednog kritičara da primijeti kako sada nakon Bloomsdaya dolazi Ribasday.

Mnogi su elementi i autobiografski, a među najzanimljivijima je pojavljivanje stvarnih pisaca kao likova u romanu, poput Paula Austera o čijem posjetu njujorškom stanu Riba govori kao o rijetkom trenutku sreće u svome životu. U stvarnosti pisci su doista prijatelji, godinama vode svoj književni dijalog, a Vila-Matas je napisao i tekst pod naslovom 'Ja nisam Auster!' No i sam Vila-Matas se pojavljuje kao lik u nekoliko tuđih romana, poput Bolañova '2666'.

Postupak uvlačenja stvarnih autora u fikciju – Vila-Matas govori da je to prvi put vidio u Handkeovu 'Kratkom pismu za dugo rastajanje' u kojemu se pojavljuje John Ford – zapravo je korišten još kod ruskih avangardista, a izvorište mu je i u maniri starih slikara da sebe i svoje suvremenike umeću kao sporedne likove na slikama sudnjeg dana, svečanosti i sl.

Potraga za Autorom

'Engleski skok' koji Riba želi ostvariti svojim putovanjem pokušaj je samoobnavljanja i ponovna otkrića uzbudljivih svjetova književnosti. On želi napustiti svoje staro 'francusko stanje' u kojemu je sve tako poznato i predvidljivo, ali i stereotipna ograničenja o španjolskom piscu frenetičnoga, emotivnog glasa, mediteranske otvorenosti i strastvenosti.

'Dublineska' je, dakle, romaneskni hommage samoj književnosti i odličan, značenjski i tematski inspirativan dijalog s drugim piscima, idejama i poimanjima suštine pisanja i čitanja. U njoj se smisleno i vješto prepleću izvanjsko, autobiografsko ili stvarnosno, s fikcionalnim, a sama književnost nije tek tema razgovora likova ili esejističkih pasaža, nego iz nje izrasta narativna linija događajnosti.

Autor se igra i sa zastorima fikcije, idejom života kao romana i likova kao marioneta spisateljskog demijurga (Riba ne želi postati lik romana), a, uz Joycea i Becketta, referira se često i na grobljansku poeziju, nijeme filmove, Drakulu itd.

Unatoč podtekstualnim značenjima i višeslojnosti, roman je sasvim čitljiv i otvoren, a stran mu je hermetizam ili diskurs zanovijetanja i moraliziranja nad sudbinom knjige. Ton je djelomično melankoličan, a djelomično groteskan, crnohumoran i namjerno sentimentalan, ni blizu banalnoj katastrofičnosti ili mračnjaštvu priča o kraju epohe i velikoj propasti. 'Dublineska' je zapravo roman za neizumrlu književnu – i spisateljsku i čitateljsku – družinu koja neće napustiti staru kurvu koja ide prema kraju mola, jer, kako piše njezin autor, uvijek se na tom putu može pojaviti netko koga najmanje očekuješ. Novi Autor, novi književni vitalizam...?

Enrique Vila-Matas: Dublineska, prev. Matija Janeš i Ana Marija Drmić, Edicija Božičević, Zagreb, 2012.

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još