Književnost Nadežda Čačinovič

O ljubavi, knjigama i stvarima koje govore

Stalno bavljenje teorijom za sobom povlači pitanje svrhe teoretiziranja, što mnoge teoretičar(k)e navodi na pisanje knjiga koje na različite načine pokušavaju spojiti teoriju sa životom. Nova knjiga filozofkinje i feministice Nadežde Čačinovič O ljubavi, knjigama i stvarima koje govore takvo je ostvarenje, sastavljeno od mješavine novih i već objavljenih tekstova. Knjiga je podijeljena na četiri cjeline: 'Osobno', 'Čitajući', 'Stvari, imaginacija moć' i 'Čitanje vremena'.

Prva je cjelina, iako po podnaslovu 'Osobno' najviše obećava, zapravo dosta razočaravajuća. Teme doduše jesu osobne – ljubav, žudnja, starost i čast – ali autorica u ni jednu od njih nije dublje zagrebala, ponudila ih je naprosto kao natuknice za razmišljanje, što je šteta.

Osobito je tema starosti, danas vrlo aktualna, nekako ostala visjeti u zraku, kratka i nedorečena. Nije uopće jasno zašto se starost našla u ovom izboru, tim više što autorica tvrdi da 'starost više nije marginalizirana tema', i onda tu tezu ničim ne potkrepljuje. Najuspjelije je poglavlje prve cjeline 'Život u priči', u kojem autorica postavlja pitanje uloge narativa u ljudskom životu. Sastoji li se ono što jesmo od niza nepovezanih epizoda koje se nikad ne moraju posložiti u koherentnu priču? Postoje li ljudi čiji smisleni život ne ovisi o tome da ga pretvore u priču? Ili svatko od nas konstruira neki narativ, koji čini naš identitet?

Druga i najuspjelija cjelina, 'Čitajući', osobnija je od prethodne i počinje odličnim poglavljem Knjige mog života, autoričinim prisjećanjem džepnih knjiga izdavačke kuće Rowohlt s kojima je odrastala i mogućim načinima čitanja knjiga. Nastavlja nabrajanjem romana koje nije napisala, i prisjeća se Mallarméova pitanja - postoji li sve na svijetu zato da bi završilo u knjizi - da bi na kraju ustvrdila da su za nju 'knjige svijet, samo jasniji'. Poglavlje 'Izvještaji o čitanju' otkriva fascinaciju Nadežde Čačinovič popisima pročitanih knjiga poznatih čitatelja/ica, primjerice Susan Sontag, Virginije Woolf, Simone de Beauvoir, Henrija Millera i Jean-Paula Sartrea, za kojega je, citira autorica, 'fikcija najbolji put da se istina izrazi na trajniji način'. Možda mi je dio o čitanju najbolji jer se i sama mogu svrstati u autoričinu kategoriju 'ljudi koji vide samo ono o čemu su čitali'.

Posljednja dva dijela knjige, 'Stvari, imaginacija i moć' te 'Čitanje vremena' filozofskiji su i kritičniji od prethodnih dijelova, iako također nedovoljno razrađenih teza. U 'Godinama s Praxisom', gdje nažalost propušta pobliže objasniti osnovna stremljenja i rezultate praksisovaca, autorica sa žaljenjem bilježi da 'danas jedva da ima tragova traženja alternative koja bi bila na razini suvremenih zbivanja'.

Dražen Breitenfeld
Andrea Zlatar i Nadežda Čačinovič
U poglavlju o Erichu Kästneru ovoga pisca koristi samo kao polazište za progovaranje o suvremenim političkim problemima – manjinama koje u demokraciji ispaštaju, strahu pred drugima, privilegijama, gubitku pojma 'ugled' i (ne)mogućnosti društva potpune jednakosti.

Nije posve jasno želi li se Nadežda Čačinovič ovom knjigom osobno razotkriti, kao što piše na koricama, ili joj je namjera samo notirati vlastita razmišljanja. Nije podijelila intimu s čitateljima, niti se pretjerano osobno izložila, ali predstavila se kao feministica, filozofkinja i čitateljica.

Isticanjem načina života Madame de Staël i Simone de Beauvoir koje su izlaskom iz predviđenih okvira ostavile trag u povijesti autorica se pokazala feministicom. Bez žena koje odskaču od norme, navodi autorica, ništa o ženama ne bi bilo zabilježeno i sačuvano, jer 'plemenito samozatajne žene, ideal patrijarhata, ne ostavljaju traga'. Filozofkinjom se pokazala osobito tekstovima o imaginaciji kao društvenoj praksi i varijantama konstruiranja subjektivnosti. No Nadežda Čačinovič u novoj se knjizi najviše razotkrila kao strastvena čitačica. Najveća je vrijednost knjige autoričino podsjećanje na neke manje poznate, a nezaobilazne knjige: Fabiana Ericha Kästnera, Stvari Georgesa Pereca, Jules i Jima Henri-Pierrea Rochéa te Zapisaka pod uzglavljem Sei Shõnagon. Prisjeća se i poznatijih naslova, kao što su Uspomene dobro odgojene djevojke Simone de Beauvoir, Male žene Louise M. Alcott, Riječi Jean-Paula Sartrea ili Middelemarch George Eliot.

Slično kao i Andrea Zlatar u 'Rječniku tijela' (2010), Nadežda Čačinovič u novoj knjizi spaja znanstveni i osobni diskurs, pročitane knjige i subjektivno iskustvo, fikciju i filozofiju, te književna djela i svakodnevicu. Obje su teoretičarke iskoračile iz znanstvenog, stvorile žanrovski hibridne tekstove, s time da je 'Rječnik tijela' Andreje Zlatar ozbiljniji i osobniji tekst, koji autoricu više otkriva kao osobu – neki se dijelovi gotovo mogu čitati kao dnevnički zapisi. Dobre su strane nove knjige Nadežde Čačinovič podsjećanje na feminističke prethodnice kojima zahvaljujemo veće slobode brojnih generacija žena koje su došle poslije njih, te otimanje odlične literature zaboravu. Šteta je, međutim, što je ova teoretičarka, filozofkinja i feministica, koja je i sama uzor mnogim mlađim ženama, brojne teme u knjizi ostavila nedorečenima i nedovoljno razrađenima.

Nadežda Čačinovič: O ljubavi, knjigama i stvarima koje govore, Profil, Zagreb, 2012.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još