Književnost REIZDANJE GLEMBAJEVIH

I danas su jednako opasni, zavodljivi, kritični i otrovni

Naklada Ljevak objavila je obimnu knjigu 'Glembajevi', u kojoj su sakupljene tri legendarne drame te sva proza koju je o najpoznatijoj izmišljenoj hrvatskoj obitelji napisao Miroslav Krleža

Njemačka ima Buddenbrockove, Francuska Rougon-Macquartove, a Hrvatska Glembajeve. Možda će netko smatrati preuzetnim staviti fiktivnu obiteljsku dinastiju Miroslava Krleže u društvo Thomasa Manna i Emilea Zole, no skeptike zato treba uputiti na vrijedno izdanje Naklade Ljevak 'Glembajevi', knjigu od skoro 700 stranica u kojoj su okupljene drame i proza o ovoj mitskoj obitelji.

Drame su 'Gospoda Glembajevi', 'U agoniji' i 'Leda', nenadmašena trilogija hrvatske, a i eksjugoslavenske dramske književnosti, kojoj se kazališta i redatelji redovito vraćaju, nalazeći u Krležinim tekstovima uvijek nove mogućnosti interpretacije. I doista, kada se čitatelj vrati ovim dramama, koje je imao priliku i gledati na pozornici, one se svaki put otkrivaju kao uzbudljive, prepune značenjima i slojevima, što ne iznenađuje, jer su napisane u naponu Krležine stvaralačke snage.

Dok su 'U agoniji' i 'Leda' manje ili više komorni tekstovi, 'Gospoda Glembajevi' su dramski spektakl, o čemu najbolje svjedoči panoramska nadopuna prvog čina, u kojoj Krleža doslovno pušta rijeku ljudi u defile usputnih opaski, zlobnih tračeva, buržujske snobovštine i zavisti, dakle nešto poput 'Red Carpeta' iz davnih dana Austro-Ugarske monarhije. Poslije toga slijedi slavni Leoneov monolog o tome što je sve 'mutno u nama', a do kraja drame postaje jasno da je kod Glembajevih mnogo toga mutno, prljavo i lažno te da nominalni borac protiv svega toga, izludjeli Leone, nije ništa drukčiji od svoje šire obitelji.

No koliko god nervčik Leone bio centralna figura 'Gospode Glembajevih', barunica Castelli je vatrena srž te drame, sila prirode koja proždire muškarce i klasne prepreke pa od prostitutke dospijeva do vrha društvene kreme, što se sve usput saznaje. Iz današnje perspektive nije teško zaključiti da se Krleža znao mučiti sa ženskim likovima, u kojima je često bilo natruha mizoginije koje autor vjerojatno ni sam nije bio svjestan pa se u tom ključu može shvatiti i razvratnu i manipulativnu barunicu. Ipak, teško je ne biti fasciniran njezinom pojavom, kao što su i svi likovi u tekstu, koja se danas ukazuje kao alfa ženka, sposobnija, beskrupuloznija i samoživija od svih manje-više odvratnih i ljigavih muškaraca koji je okružuju.

www.hnk.hr
Glembajevi u HNK-u u režiji Vite Taufera
Zato jest naročito tragičan kraj ove drame, ali ne zbog Leoneova posrnuća koje krvavo potvrđuje ono što smo svi znali, da je on 'pravi, nepatvoreni Glembaj', nego zbog smrti barunice Castelli, koja u osnovi zaslužuje bolje – smijati se grohotom na grobovima svakog muškarca iz obitelji Glembaj, koji su je kroz tjelesno obožavanje zapravo podcjenjivali. Nasuprot njoj je pak svetica Beatrice, časna sestra od smrti muža, koja kroz tekst stalno nešto savjetuje, objašnjava i umiruje, bez da išta od toga urodi plodom, ali njoj bi trebale ići simpatije gledatelja, što pokazuje da se Krleža nije znao maknuti od naporne muškošovinističke dihotomije kurvi i svetica. Jer baš to što barunica Castelli nije kurva zlatnog srca, a svetica da ne govorimo, čini njezin lik tako privlačnim i fascinantnim.

Mitologija obitelji Glembaj  nadopunjena je pak prozama koje je o njima Krleža napisao, što također nudi priliku za otkrivanje novoga u onome što se čini kao blisko i poznato. Pametna je odluka urednika Nenada Rizvanovića da ovo izdanje otvori baš prozom, u kojoj se novelistička remek-djela sudaraju s ne do kraja osmišljenim fragmentima, u svojoj razlomljenosti nudeći sliku buržujskog napretka kao niza ubojstava, prevara, laži i eksploatacije svega, ponajprije vlastite ljudskosti.

Muzej Grada Zagreba
Detalj iz Krležinog stana
Od priča svakako treba izdvojiti 'Kako je doktor Gregor prvi put u životu sreo Nečastivog', u kojoj Krleža, odnosno doktor Kamilo Gregor u nekoliko stranica – napisanih u prvom licu – prolazi pomalo ironičan, no ratom začinjeni put od hegelijanca do obožavatelja Sotone.

Ako su, dakle, tri drame čvrsti kostur glembajevske mitologije, ali i dobar dio mesa, priče su onda masno tkivo kojega se ljudi inače trude u što većoj mjeri osloboditi, no bez njega ne mogu živjeti.

'Glembajevi' su, dakle, i danas jednako opasni, zavodljivi, kritični i otrovni kao što ih je Miroslav Krleža nekad zamislio, tim više, jer njihove inkarnacije gledamo skoro pa svakodnevno u medijima. Ne samo kao književno djelo velikog pisca, nego i kao pojava u svakom društvu, našem itekako, Glembajevi su – vječni.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još