Književnost INTERVJU: CEES NOOTEBOOM

'Europa je danas kao brod u velikoj oluji'

U razgovoru za tportal.hr Cees Nooteboom, nizozemski pisac i kandidat za Nobelovu nagradu za književnost koji gostuje na ovogodišnjem Festivalu europske kratke priče, analizira stanje u kojem se nalazi Europa, objašnjava što mu predstavljaju putovanja te otkriva tajne romana 'Izgubljeni raj'

Vjerojatno u Hrvatskoj nema nizozemskog pisca koji je više prevođen nego Cees Nooteboom. Čak njegovih pet knjiga dostupno je na hrvatskom, i to zahvaljujući nakladnicima Fraktura, Pelago i Kontekst. Nooteboom je ovih dana posjetio Zagreb, gostujući na Europskom festivalu kratke priče, a mali dio svojeg vremena odvojio je i za intervjue s novinarima. Doista malo, pa su ovaj intervju vodila dvojica novinara.

Nooteboom je danas vitalan osamdesetogodišnjak, kojega se često i spominje kao jednog od kandidata za Nobelovu nagradu za književnost. Radio je kao prodavač, mornar i novinar, a uspjeh je kao romanopisac doživio već svojim prvijencem iz 1955. te otada niže hvaljene romane, ali i brojne putopise.

Razgovor za tportal.hr započeli smo najaktualnijom temom - Europom - o kojoj je Cees Nooteboom pisao, a također je uzduž i poprijeko proputovao.

Napisali ste knjigu o tome kako biti Europljanin. Što biste u današnjem kontekstu Europe, koji uključuje krizu eura i uspon ekstremne desnice, rekli na tu temu?


To je najveće pitanje i za one koji su unutar Europske unije, kao i za one koji žele ući. Treba li ući na brod tijekom velike oluje? O tome se mora razmišljati.

Pa nije li bolje za vrijeme velike oluje biti na brodu nego izvan njega?

Nisam baš siguran. Mi Nizozemci smo na brodu i ne možemo izaći, a Grci će počiniti samoubojstvo ako izađu. No ja nisam ni guru ni ekonomist ni političar, nego građanin Europe koji vjeruje u europske ideale. Nažalost, političari su počinili mnogo pogreški. Današnja Europa je nastala iz zajedničkog tržišta, ali i da bi se moglo živjeti zajedno s Njemačkom. Njemačku okružuje devet zemalja i većini je nanijela veliku štetu, ostavivši za sobom trag krvi i okupacije. Politička ideja Europe je bila dovesti Njemačku pod kontrolu. Nažalost, ekonomski se cijela stvar zakomplicirala.

Mnogo putujete, ne samo po Europi. Kako su se vaša iskustva s putovanja mijenjala, s obzirom da ste započeli kao običan mornar, a onda postali uspješan pisac?


Ako sam pozvan na neki književni festival, kao ovaj u Zagrebu, to onda nije putovanje. To nije moja vrsta putovanja. Primjerice, prošle godine sam bio pozvan na dva književna festivala u Južnoj Americi, među kojima je bio vremenski razmak od nekoliko mjeseci. To sam iskoristio za putovanje od Kolumbije preko Ekvadora pa sve do Buenos Airesa.

Što mislite kad kažete da postoji vaš način putovanja?

Jednostavno krenem i vidim što će se dogoditi. Iznajmim auto i krenem. Nisam pretjerano zainteresiran za upoznavanje svake pojedine osobe koju susretnem, nekad volim jednostavno gledati stvari sa strane. Po tome sam potpuno različit od Paula Therouxa, s kojim sam jednom i vodio diskusiju o tome. Sjećam se da sam ga pitao o razgovoru s čovjekom iz Burme, koji je Theroux opisao na desetak stranica u svojoj knjizi. Nije mi bilo jasno kako je to uopće moguće – je li on zapisivao sve što su obojica govorili ili je možda snimao? No razgovor onda ne bi tekao tako prirodno. Taj misterij mi je razriješio Jonathan Raban, odličan putopisac iz Velike Britanije, koji je putovao brodom s Therouxom, a kasnije je Theroux pisao o tome. Raban mi je rekao da nijednu riječ od onoga što stoji u Therouxovoj knjizi nikad nije rekao! Uglavnom, o svemu se može pisati – mogao bih napisati i tekst o ovome hotelu (Esplanada, op.a.).

Najpoznatiji hrvatski pisac je rekao da ovim hotelom završava Europa u Hrvatskoj...


Potreban je specifičan način razmišljanja da se nešto tako kaže. To je istina, ali istovremeno i nije, pa je zato zanimljivo. No htio sam reći nešto drugo... Putovanje je način života. Problem je što vas oni koji ne putuju stalno ispituju o tome. (smijeh) Nekad mi dođu mladi ljudi i žale se da nemaju novca za putovanje, ali ja poznajem mnogo mladih ljudi koji putuju. Recimo, odu u Australiju pa rade kao perači suđa dok ne zarade novac za sljedeću etapu pa idu dalje. Svatko tko radi godinu-dvije i štedi može s tim novcem otputovati na kraj svijeta. Naročito su danas jeftine avionske karte. Svašta se na putovanju može desiti, i mnoge neugodne stvari. Možete naletjeti na strogu policiju. Možete upoznati ženu svog života. Možete vidjeti strašno siromaštvo. Ali imate iskustvo.

U romanu 'Izgubljeni raj' protagonistica koristi putovanje u Australiju kao bijeg od traume i tamo susreće nizozemskog književnog kritičara. Kako ste spojili taj par?

To nije žena koju sam upoznao u stvarnom životu. Ja sam otprilike lik tog književnog kritičara iako, hvala Bogu, nisam kritičar nego pisac. Te knjige vjerojatno ne bi bilo da me iz Nizozemskog kraljevskog medicinskog društva nisu zamolili da napišem nešto o medicini. Napisao sam dio iz romana koji se događa u klinici, ali mi se to nije činilo dovoljnim. Proširivao sam priču, dodajući joj mnoga životna iskustva, a opet izbjegavajući učiniti priču previše autobiografskom.

Zanimljivo je kako nastaju priče. Napisao sam roman japanskog imena, 'Mokusei!'. Jedan je moj prijatelj bio zaljubljen u Japanku i htio je ići za njom u Japan, iako njoj nije bilo previše stalo do tog odnosa. Zamolio me da pitam urednika jednog magazina da me kao reportera pošalje u Japan, a da njega povedem sa sobom kao ilustratora. Urednik je djelovao nezainteresirano i rekao mi da sam već dvaput bio u Japanu. Dok sam izlazio iz ureda, razmišljajući kako da prijatelju prenesem nepovoljnu vijest, urednik me upitao što želim raditi u Japanu. Odgovorio sam da se želim šetati po šumama u jesen. Odgovor ga je prilično impresionirao jer me nakon pola sata nazvao i rekao da za svoj časopis želi neku moju prozu o Japanu. I tako sam napisao priču o neuzvraćenoj ljubavi zbog koje je patio moj prijatelj. Nju sam pretvorio u model, a njega u fotografa.

U 'Izgubljenom raju' književni kritičar Zondag otvoreno prosvjeduje protiv 'literature koja je postala karijera'. Što ste pod time mislili?

Čini mi se da se danas piše mnogo knjiga kojima je cilj ispričati priču i zabaviti čitatelja do određene mjere. Takve knjige ne smatram literaturom. U njima se nalaze stvari koje možete pronaći na televiziji i uglavnom nisu pretjerano duboke. Mnogi ljudi danas ne mogu pronaći pravi posao u strukama koje su studirali pa počinju živjeti od pisanja. Obično ne pišu pravu književnost i biraju probleme koji će biti zaboravljeni za dvadesetak godina. Nisam izričito protiv karijere pisca. I sam imam nekakvu karijeru. Uznemiruje me komercijalizacija umjetnosti koja može u potpunosti progutati umjetnika.

'U planinama Nizozemske' je vaš roman iz osamdesetih u kojemu osrednji pisac piše bajku u kojoj su suprotstavljeni ravničarski sjever i brdoviti jug. Je li opreka sjevera i juga vaša vizija Europe?


I više od toga. Želio sam uhvatiti duh mehaniziranog, previše razvijenog sjevera i juga obilježenog fantastikom i spiritualnošću. Nadao sam se da će od tog romana napraviti film, a jug bi predstavljao Balkan, Grčka. Film nije nikada snimljen. Kao dijete sam doživio Drugi svjetski rat, bilo mi je šest kad je počeo. Bio sam u Budimpešti 1956, bio sam u Berlinu 1989. Idealistična slika ujedinjene Europe bila je ukidanje nametnutih granica i povratak kontinenta korijenima. Osmišljena je da se Njemačku opet primi u krug europskih zemalja, a da je se, s druge strane, drži pod kontrolom. Sada mi se čini da su Njemačka, Velika Britanija i Francuska tri ostarjele glumice koje jedne drugima zavide na uspjehu. Najteže im se odreći moći.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još