Književnost NEVEN UŠUMOVIĆ

'Pisanje o starim ljudima pokušaj je da se pomladim'

U razgovoru za tportal pisac Neven Ušumović predstavlja svoju novu zbirku priča 'Rajske ptice', objašnjava zašto ga privlači forma kratke priče i promovira ljepote života izvan zagrebačke književne scene i vreve

Na ovogodišnjem Festivalu europske kratke priče jedno od zanimljivijih književnih predstavljanja svakako bi trebalo biti ono knjige 'Rajske ptice' Nevena Ušumovića, zakazano za 29. svibnja u 17 sati u Profil Megastoreu.

Ušumovićevu knjigu je izdao Profil, a o njoj će govoriti urednik Roman Simić Bodrožić, Katarina Brajdić, kritičarka Jagna Pogačnik te sam autor. To je bio povod za kratki intervju s Ušumovićem, koji inače živi na relaciji Umag - Kopar, a radne dane provodi u umaškoj gradskoj knjižnici.

Ušumovića smo uhvatili usred gužve priprema za tradicionalni skup Forum Tomizza, u čijoj organizaciji ima ključnu ulogu. 'Tema ovogodišnjeg skupa je 'Pravda: iluzija ili utopija?'.

'Gosti su književnici, znanstvenici, novinari, likovnjaci i glazbenici koji će izlagati i nastupati u Trstu, Kopru i Umagu, svatko sa svojim iskustvom i diskursom, a raspon odgovora na ovaj retorički izazov obuhvaća i filozofska izlaganja i 'karnevalska' uprizorenja naših pravednika. Božja pravda neće izostati! Ne bih izdvajao nijednog od brojnih gostiju, sve zainteresirane upućujem službeni sajt', rekao nam je Ušumović o tome što se sve sprema. Nakon toga smo se odmah bacili na književne teme.

'Rajske ptice' su, nakon odličnog 'Makovog zrna', opet knjiga kratkih priča. Je li to vaša omiljena književna forma?

Kako vrijeme prolazi, sve mi se više čini da je upravo kratka priča moj književni oblik. Dakako da mi je jednako zanimljiva romaneskna struktura, esejistička jezgrovitost, pjesnička figurativnost – i kao čitatelj neprestano se vraćam takvim tekstovima, ali pisanje je nešto drugo: okviri u kojima se kao autor nalazim projekcija su kratkih pripovjednih formi. Točnije, moja puna forma upravo je zbirka priča, odnosno priča sastavljena od niza zaokruženih ili krnjih fragmenata; to mi omogućuje realizaciju poliperspektivnosti, odnosno višejezičnosti u širem značenju te riječi. U pozadini toga svakako je i moja fasciniranost glazbom, jazz i rock albumima, konceptualnim rješenjima koja objedinjuju kompozicije na albumima glazbenika/ca kao što su Vijay Iyer, Mary Halvorson, Craig Taborn, St. Vincent, Andrew Bird, PJ Harvey...

Koliko vas brine činjenica što danas primat među čitateljima, a i u medijima, ipak imaju romani? Smatrate li da je kratka priča zanemarena ili čak marginalizirana?

Ne brine me uopće. Postoje čitateljski krugovi i književna polja za kratku priču, iako ona svakako ne zadržava u tolikoj mjeri medijsku pozornost kao roman. Kod kratke priče – dakle, sada ne govorim o zbirci, odnosno knjizi priča – privlači me njezina prilagodljivost različitim vidovima književne komunikacije: prava je forma za cjeloviti književni nastup uživo, uklapa se bez većih poteškoća u različite časopisne i antologijske nakladničke projekte, prikladna je za raspisivanje raznovrsnih književnih natječaja. Uglavnom, vrlo društveno biće.

U 'Rajskim pticama' se dosta igrate formom te je svaka priča svojevrsno iznenađenje, naročito kada je riječ o strukturi. Je li to neka vrsta jazzerskog pisanja, kako ste to jednom spomenuli?

U jazz improvizaciji iznenađenje je svakako bitna glazbena kategorija. Međutim, da bi to iznenađenje rezoniralo i imalo dublji odjek i među slušateljima, potrebne su velike tehničke pripreme i osmišljenost pojedinih formalnih elemenata. U tom smislu ove priče svakako jesu takve, one imaju nešto od kemijskog eksperimenta u sebi: gotovo iza svake od njih stoji relativno dugotrajno prikupljanje često prilično nespojive književne građe i narativnih elemenata, da bi se u trenutku pisanja potaknula njihova poprilično nepredvidiva interakcija. Najviše u pisanju volim taj trenutak kada priča u svom zamahu osvaja imaginativne prostore o kojima na početku samog procesa koncipiranja teksta nisam ni slutio.

195483,195055,193560,175291

U prošloj knjizi ste vodili dijalog s književnom ostavštinom mađaskog pisca Géze Csátha. Imaju li 'Rajske ptice' svog Csátha?

Ova zbirka ne krije u sebi takvu izrazitu intertekstualnost. Ipak, moram priznati da sam neke od priča želio posvetiti pojedinim piscima, tako da je ovo prava prilika da ih nabrojim, to su: Daša Drndić, Milan Rakovac, Fulvio Tomizza, Roberto Bolaño, Srđan Srdić, Zoran Pilić, Oto Oltvanji i moj urednik Roman Simić Bodrožić.

Nikad vam nije bio problem prikazati perspektive najrazličitijih likova, no ovaj puta ste se u dobroj mjeri posvetili starim ljudima. Otkud taj interes? Je li to pokušaj da se unaprijed pripremite za vlastitu starost?

Eh, prije će to biti pokušaj da se pomladim – i to ne radi sebe, koliko radi svojih bližnjih koje sve više nerviram! Niz je tu različitih izvanknjiževnih elemenata koji su zaista moje pisanje usmjerili starijim ljudima. Ali ja ću se pokušati i dalje držati književnih referenci: još od mojih prvih proznih pokušaja zaokupljala me je groteska, studirajući komparativnu književnost imao sam sreće da mi je kao brucošu dospjela u ruke Bahtinova studija o Rabelaisu i narodnoj kulturi srednjeg vijeka i renesanse. Bahtin tu povlači razliku između srednjovjekovne groteske, koja prizemljuje da bi revitalizirala, a simbolizira je trudna starica, i moderne groteske koja prizemljujući razbija. Recimo da sam ovom zbirkom pokušao što nježnije prizemljiti te kičaste rajske ptice za kojima žude starci i starice u ovim pričama.

I za kraj, možete se malo pohvaliti umaškom knjižnicom i onime što radite? Nedostaje li vam Zagreb ili se smatrate sretnim jer ste se maknuli u mirnije predjele?


Hm, s umaškom knjižnicom se mogu samo puno hvaliti! Ali pohvalimo se samo ovim: nas četiri umaških knjižničara/ki, zahvaljujući posebnoj kulturno-političkoj sinergiji u gradu Umagu, upravo smo u sunakladništvu s Pučkim otvorenim učilištem 'Ante Babić' Umag, te u suradnji s Muzejom grada Umaga, dizajnerima Majom Briski i Zanetom Paulinom, brojnim autorima, fotografima i prevoditeljima i umaškom tiskarom Arty realizirali prvu 'Monografiju grada Umaga' na hrvatskom i talijanskom jeziku. Svojim sadržajem i vizualnim rješenjima ovo izdanje ne vuče u prošlost, nego izgleda kao da je iz budućnosti došlo među nas.

Zagreb mi ne nedostaje, ovdje sa svojom obitelji živim bolje i kvalitetnije. Nedostaje mi naravno bogatstvo zagrebačkog kulturnog života, zagrebački prijatelji koje zbog prezaposlenosti rijetko viđam. Ali mejlamo se, čitamo jedni druge – i to je sad moj Zagreb.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još