'Došao sam kako bih dao potporu slobodnom obrazovanju koje se ne temelji na kapitalističkim profitabilnim principima nego je okrenuto mladim ljudima i važno je kao generalni humanistički princip. Važno je i u smislu demokratizacije društva i obrazovanja. Ne živim u Hrvatskoj i radi se o principijelnoj solidarnosti.'

Aleksandar Hemon književnošću se počeo baviti na sarajevskom Filozofskom fakultetu, a u Americi se zatekao na početku rata u Bosni i ostao je živjeti u Chicagu. Počeo je pisati na engleskom, objavio prvu zbirku 'Pitanje Bruna', potom roman 'Čovjek bez prošlosti', a prije godinu dana i roman 'Projekat Lazarus', nedavno preveden i izdan u nakladi V.B.Z.-a. Dobitnik je prestižne američke nagrade MacArthur Fellowship.

Zadnje dvije knjige radi ista prevoditeljica, Irena Žlof. Intervenirao sam utoliko što sam uredio prijevode da budu što bliže onom glasu koji čujem u svojoj glavi. Nekad bih mijenjao red riječi - ne zato što je kriv, nego jer ja to tako čujem.

Na kojem jeziku razmišljate?

U pravilu ne razmišljam mnogo (smijeh). Ne obraćam pažnju na to, vjerojatno više na engleskom kad sam u Americi i obratno.

U kojoj mjeri primjećujete i kako doživljavate promjene u materinjem jeziku u razdoblju od prije rata do danas?

To se počelo mijenjati s raspadom srpsko-hrvatskog i hrvatsko-srpskog i svi su počeli vući na svoju stanu kako bi uspostavili nove standarde koji su uvijek nasilje nad govornim jezikom. Međutim, u Sarajevu jezik je toliko živ, stalno se mijenja i ne može se tako standardizirati. Dijelom je to zasluga pisaca, uključujući i mene, jer u kolumni za BH Dane koristim mnogo riječi iz slenga, što stvara otpor standardizaciji.

U 'Projektu Lazarus' glavni lik je imigrant. I u prethodnim djelima često tematizirate imigrantski život.

Osjećam se kao imigrant u Americi, ne zbog siromaštva, diskriminacije ili osjećaja da sam isključen, više iz solidarnosti, što znači da razumijem situaciju u kojoj se nalaze ostali, iako nisam više imigrant. Našao sam način da živim u Americi bez osjećaja da sam isključen. Drukčija je priča mojih roditelja koji žive u Kanadi.

Ne znam, ja ne osjećam da sam u poziciji drugoga, ne osjećam se asimilirano, niti kao tipičan za bilo koju kategoriju, niti isključen. Dijelom je to zato što sam uvijek odbijao da budem isključen. Dijelom je za to zaslužan jezik. Moja prva žena, Amerikanka, čitala je ono što sam napisao na engleskom i znala je reći: 'Mi ovako ne govorimo'. Onda bih ja rekao: 'Eto, sad govorimo'.

Nikoga, nakon što sam prošao sve s papirima, ne trebam pitati za svoje mjesto, tako me nitko ne može ni isključiti jer ako će me isključiti, onda ćemo se tući. Ali u gradu kakav je Chicago nema potrebe za tučom jer značajan broj stanovnika ima imigrantsko porijeklo. To je na nivou svakodnevnog života. Nakon 11. rujna ta je drugost bila uspostavljena, ljudi su bili hapšeni, no ja odbijam pokleknuti pod tim pritiskom.

Profesionalni ste pisac, ne vežete se uz etničku kategoriju. Smatrate li se transnacionalnim piscem?

Ja sam definiran svojim životnim iskustvom.

Kako Sarajevo doživljavate danas?

Volim Sarajevo. Jedan čikaški pisac rekao je da je voljeti Chicago kao voljeti ženu sa slomljenim nosom. Voljeti Sarajevo je kao voljeti ženu sa slomljenom kičmom – male šanse su da će prohodati, ali postoji nada, a ima i druge životne funkcije koje su važne.

Sarajevo nije podijeljen grad, nitko od mojih prijatelja nije podijeljen. Postoje političari koji se trude to učiniti u gradu, ali Sarajevo ima dosta snaga koje ne prihvaćaju podijeljenost. Podijeljena je Bosna i Hercegovina, a osjećam da nema onog bogatstva u Sarajevu koje je imalo prije, pa i za vrijeme rata.

Promatraju li vas vani kroz stereotipe o Balkanu, kakav je odnos prema piscima s prostora bivše Jugoslavije?

Nema dovoljno pisaca s ovih prostora da bi bio formiran horizont očekivanja, nema dovoljno svijesti o ovim prostorima. Ljude koji čitaju mene i ovdašnje pisce više rukovodi radoznalost koja je možda ponekad povezana s nekim stereotipima. Ima generalno stereotipa, ali oni su nižeg nivoa humanosti, a to je vezano uz ratove koji su objašnjeni u terminima nekog divljaštva.

Edo Maajka je važan kao pojava, slušam Letu štuke i Skroz. Stalno nešto dobivam, a to je uglavnom alternativna muzika. Nemam neke nostalgične muzike.

Za čim ste nostalgični?

Nostalgičan sam kao i svatko u ovim godinama kad se sjeća kako je mogao igrati nogomet. Što se tiče Sarajeva, nisam nostalgičan jer idem tamo dovoljno često da nemam nikakvih iluzija. Ne volim ga zbog toga kakvo je bilo. Nisam sklon nostalgiji kao iluziji.

Jeste li sretni u Americi?

Jesam, jer sam našao format lične sreće, živim s nekim koga volim, imam kćerku, a volim i Chicago. To sve zahtijeva dugogodišnje napore i nadilaženje mnogih teškoća.

Aleksandar Hemon, prozaist i novinski kolumnist. Rođen u Sarajevu, 1964. godine, gdje je i odrastao. Početak rata u Bosni i Hercegovini ga je zatekao na boravku u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je odlučio ostati i pokušati pisati na engleskom jeziku. Iz tih pokušaja nastale su priče koje su činile njegovu prvu zbirku 'Pitanje Bruna' ('The Question of Bruno'). Nakon tog vrlo zapaženog debija Hemon je napisao roman 'Čovjek bez prošlosti' ('The Nowhere Man') i time u potpunosti potvrdio novostečeni status mladog i izrazito talentiranog pisca. Dobitnik je prestižne američke nagrade MacArthur Fellowship (2004). Po mnogima, on je danas na Zapadu najcjenjeniji suvremeni pisac s područja bivše Jugoslavije. V.B.Z. objavio mu je dosad romane 'Čovjek bez prošlosti' i 'Projekat Lazarus'.