Književnost BIBLIJA ZA AKTIVISTE

Povijest SAD-a bez ulizivanja i farbanja

VBZ je objavio hrvatski prijevod jedne od najvažnijih historiografskih, ali ujedno i aktivističkih knjiga 20. stoljeća – 'Narodne povijesti SAD-a' Howarda Zinna. U njoj se ovaj ugledni povjesničar obračunava s nacionalističkim i kapitalističkim mitovima Amerike i pripadajućeg joj sna, prikazujući njezinu povijest kroz sve one stoljećima ugnjetavane: Indijance, crnce, žene, sindikaliste

U američkoj historiografiji postoji zanimljiva podskupina znanstvenika koji se nazivaju predsjedničkim povjesničarima. S obzirom na to da su Amerikanci u međuvremenu imali više od 40 predsjednika, posla za tu vrstu povjesničara itekako ima. Naravno, neki su predsjednici zanimljiviji od drugih, pa će se o Groveru Clevelandu naći daleko manje knjiga nego o Abrahamu Lincolnu, baš kao što će svoju karijeru i život mnogo manji broj povjesničara posvetiti Jamesu Garfieldu nego Thomasu Jeffersonu.

No, zamka ovakvog biografskog pristupa povijesti jest u tome da nemali broj knjiga koje pišu predsjednički povjesničari nije ništa više od nacionalističke hagiografije ili, još gore, učenija verzija Glorijine standardne rubrike 'S kraljevskih dvora', s time da je ovdje dvorac – Bijela kuća.

Dobar primjer takvog pristupa, u kojem se svakog predsjednika zida u velikana američke povijesti, jest Pulitzerom nagrađena biografija Andrewa Jackosona koju je prije koju godinu napisao bivši urednik Newsweeka James Meacham. Pod naslovom 'American Lion' Meecham je od neprincipijelnog, lažljivog populista i genocidnog zločinca Jacksona napravio i lafčinu i lavčinu, pa se za njegov predsjednički mandat čini važnijim što je inauguraciju pretvorio u višednevni raspašoj u kojem je Bijela kuća demolirana, nego što je brutalno varao i istrebljivao Indijance. U ime nacionalnih interesa, naravno.

U 'Narodnoj povijesti SAD-a' Howarda Zinna (1922-2010) takvog se povjesničarskog ulizivanja i farbanja nereprezentativnih strana navodnih velikana ne može naći. Dapače, cijela je knjiga zamišljena kao nemilosrdna dekonstrukcija svake moguće američke nacionalne veličine, počevši s nominalnim otkrivateljem Novog svijeta Columbom, koji je u ime napretka i Isusa Krista ekspresno sve raspoložive domoroce pretvorio u roblje te ih ubijao teškim radom i glađu.
179288,178068,174823,173944

Zinn je 'Narodnu povijest SAD-a' objavio 1980. godine, ne posve sa znanstvenom namjerom da 'izazove tihu radničku revoluciju', kako je kasnije priznao u jednom intervjuu, a knjiga se u međuvremenu prodala u više od milijun primjeraka. Iako se revolucija još nije dogodila, Zinnovo epohalno djelo postalo je Biblija brojnim aktivistima, nezadovoljnicima, bundžijama i, naravno, studentima, potaknuvši milijune ljudi da svaku službenu verziju događaja pogledaju sa skepsom te iz nove perspektive. Povijest je mnogo više od dogovora i odnosa moćnika, ona je i priča o svakoj marginalnoj, potlačenoj skupini i svakom pojedincu koji se borio, ponekad ne ni za život dostojan čovjeka nego da uopće preživi.

Aktivistički potencijal 'Narodne povijesti SAD-a' teško je dočarati, ali ga je svatko tko je knjigu pročitao zasigurno osjetio. Mnogi su u Americi naravno bili zgroženi onime što Zinn piše, masakrirajući nacionalne svetinje kao što je policija krajem 19. stoljeća u službi bogatih industrijalaca masakrirala radnike i sindikaliste, čemu je u knjizi itekako posvećeno prostora.

Primjeri policijske brutalnosti kojima su prošle godine bili izloženi prosvjednici pokreta Occupy Wall Street pokazuje da su se stvari u međuvremenu neznatno promijenile nabolje, pa danas američka policija ipak neće neposlušnom građaninu smjestiti metak u potiljak, nego tek pendrek na sljepoočnicu ili suzavac u oči. Howard Zinn svojom oštrom etikom - čija klasna nota na prvi pogled duguje najviše Marxu, ali mesijanski ton knjige naznačuje da tu ima i one o 'devi koja će prije proći broz ušicu igle nego bogataš u raj' – čitatelja tjera da se zapita oko vlastite pasivnosti te zastidi pred hrabrošću onih koje 'Narodna povijest SAD-a' apostrofira kao prave heroje.

To svakako nisu predsjednici ili, ne daj bože, biznismeni, nego crnački emancipator Frederick Douglass, sindikalni vođa Eugene Debs, anarhistica Emma Goldmann koja je spasila živote mnogih radnica u tekstilnoj industriji te mnogi drugi za koje vjerojatno niste čuli, između ostaloga jer nikad nisu pokrenuli rat, izvršili genocid, pljačkali u ime domovine ili prijetili nuklearnim uništenjem planeta.

U odličnom predgovoru hrvatskom izdanju (koje je preveo Snježan Hasnaš) povjesničar Tvrtko Jakovina iznosi i prigovore struke na Zinnovu knjigu, ponajviše taj da se autor nije pretjerano trudio sam otkrivati, nego je obilato citirao arhivski rad i spoznaje drugih. Historiografski gledano to je mogući nedostatak 'Narodne povijesti SAD-a', no publicistički i društveno stvari stoje drukčije.

Zinnova knjiga je dinamično napisana, životna i, kad treba, gnjevna, prošarana citatima koji tekstu daju posebnu živost, a to što je trebalo čekati do 1980. da netko ponudi ovakvu interpretaciju američke povijesti svjedoči o određenoj zaslijepljenosti američkih povjesničara, kakva uostalom uvelike vlada i među njihovim hrvatskim kolegama, koji na tragu svojeg doajena Franje Tuđmana grade herojsko-viktimizacijske mitove, umjesto da ih ruše.

Wikipedia
Howard Zinn
Stoga činjenica da je 'Narodnu povijest SAD-a' naročito jetko napao povjesničar Arthur Schlesinger, svojevremeno intelektualni potrčko Johna F. Kennedyja, knjizi Howarda Zinna može ići samo u prilog. U Hrvatskoj bi to bilo kao da vam nešto prigovori Slaven Letica; kud ćeš boljeg indikatora da si u pravu?!

Ograničen čitatelj će 'Narodnu povijest SAD-a' možda protumačiti kao antiamerički pamflet, iz kojeg će zaključiti kako su sve njegove provincijalne predrasude ispravne, no Howard Zinn svojom knjigom poručuje mnogo više.

Iza svakog brončanog spomenika znanim i neznanim junacima stoji pokolj nevinih, iza svake ulice posvećene velikanu je nekakva pljačka, iza svake banke su stotine tisuća ovrha, iza svakog etabliranog i slavnog nacionalnog heroja je manje ili više uspješno zataškan zločin. Razlike među nacijama su tu samo u veličini i moći, pa je američki genocid defoltno veći od nekog drugog. Ali se iz 'Narodne povijesti SAD-a' mora naučiti više od bilo čega američkog, a opet i nešto potpuno lokalno. Recimo to ovako: ne bi li se Avenija Gojka Šuška ipak trebala zvati Avenija Dretelj?

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još