Književnost BIOGRAFIJE IZ FOTOGRAFIJE

Ljubav u doba rata

Knjiga 'Čekajući Roberta Capu' spisateljice Susane Fortes jedinstven je primjer proze koja virtuozno lavira između fikcionalnoga i faktografskoga gradiva

Izdavaču Frakturi to je drugi naslov svjetski uspješne i nagrađivane te uvelike prevođene autorice. Njeno djelo istoga nakladnika, 'Quattrocento', nastalo je također, kako mu i naslov kazuje, na dramatičnom historijskome fonu, mada dalje u prošlosti negoli ovo novo, naslovljeno po protagonistu, 'Čekajući Roberta Capu'.

I nije tu riječ o grandioznoj povijesnoj slici u kojoj treba odgonetati nekadašnju zbilju, nego je posrijedi zgusnuta fotografska priča o ljubavi i ratu koja dosiže apoteozu u odsudnim trenucima viđenim kroz tražila Leice ili dvooke leće Rolleiflexa i to u onim najdramatičnijim trenucima kada sâm prst sudbine izabire nečiji život ili smrt. Riječ je ponajprije o slavnome autoru vjerojatno najčuvenije ratne fotografije, one koja je u samome početku građanskoga ratu u Španjolskoj ovjekovječila kako pada vojnik smrtno pogođen.

Ta fotografija postaje ikoničkim tragičnim motivom, svjetskim simbolom okrutne zbilje svijeta koji proždire svoju mladost. Ni kasnije ozbiljne polemike o tome je li ta fotografija bila, zapravo, namještena, nije li posrijedi fake, sve to nije joj nimalo umanjilo njenu svevremenu uvjerljivost.

Autorica knjige Susan Fortes, koristeći se slobodom koja je povlastica romanopisca, uza svu svoju impresivnu, nepatvorenu dokumentarnost, uvjerljivo ispisuje Capine riječi da fotografirati osobe na neki način znači odvlačiti ih s njihova puta, od njihovih planova. Katkad ih primoraš i da umru, kaže on.

'Mehanički sam stisnuo otponac kamere i on je pao na leđa, baš kao da sam ispalio iz oružja i pogodio ga u glavu. Uzrok i posljedica.' No, protagonist Capa ima svoj kontrapunkt – protagonisticu.

Na neki način to je Gerta Pohorylle, autoričin alter ego, junakinja koja je, zapravo, izmislila glavnoga junaka. Mlada multitalentirana Židovka u zbjegu u Parizu u uzburkanu predraću tridesetih samoinicijativno postaje menadžerica mladoga mađarskoga fotografa, početnika pravim imenom Endre Ernő Friedman i, danas bi se reklo, brendira ga kao američku fotografsku zvijezdu, elegantnoga Amerikanca koji naplaćuje fotografske servise trostruko od uobičajenih tarifa, a sve to zahvaljujući spretnoj Gerdi Taro, pseudonimu koji zvuči kao Greta Garbo, a riječ je, dakako, o njegovoj djevojci Gerti koja je za njega pronašla uvjerljiv pseudonim Robert Capa. Ostalo je najpoznatija povijest ratne fotografije u njegovu znaku, a u koju značajno ulazi i Gerda Taro, ne samo kao Capina asistentica nego i kao samostalna fotoreporterka. Kao strasni ljubavnici ulaze u španjolski građanski rat, krvavi generalni pokus za Drugi svjetski.

Autorica njihovu vezu osvjetljava uglavnom kroz Gerdin lik. Tu dolazi do izražaja ono što bi se danas okarakteriziralo kao žensko pismo. I možda se ne bi pogriješilo, ali pritom valja naglasiti da u njenu pismu nema nimalo neke usiljenosti raspravljanja o općem tipu odnosa muškarca i žene. Ona tako promišlja njihovu vezu, u nekoj fazi, i kao požar erotske strasti, ali pritom ne gubi glavu i nimalo ne idealizira ni sebe ni partnera.

No, lik Gerde Taro i u drugim bitnim komponentama lika doima se razrađenije, važnije i dramatičnije od naslovnoga protagonista. Ona je opći spiriuts movens u cijeloj priči, ne pokreće ona samo Capu i sebe nego okupljaju se oko nje tih pariških tridesetih ne samo budući slavni fotografi kao David Chim Seymour, s kojim dijele stan, Fred Stein, George Brassaï, André Kertész nego i kasnije možda najveći od velikih, Henry Cartier-Bresson, a za njega autorica bilježi da je Normandijac iz dobre obitelji, kod kojega se katkad zamjećuje nešto od loše savjesti osoba iz visokoga staleža pa stoga se pokušava prikazati većim ljevičarom od ikoga. Capa kada se svadi s njim u žaru diskusija primjerice trebaju li fotografije biti koristan dokument ili proizvod umjetničke potrage kaže da se u kući Cartier-Bressona nikada ne odgovara na telefon dok se nije pročitalo uvodnik u listu L' Humanité.

186111,186637,186621,186399

Danas se pak može vidjeti da su fotografije obojice itekako ujedinile u sebi antologijski i dokumentarno i umjetnosno. Gerda Taro pak snima smirenije motive, ali i sudjeluje u svemu važnome u kozmopolitskoj izbjegličkoj koloniji, pa tako, zahvaljujući multilingvizmu, radi u organizaciji internacionalnoga Kongresa pisaca za obranu kulture i u svoj toj velikoj romanesknoj freski svjetske antifašističke intelektuale pojavljuju se takve amblematske ličnosti kao što je Aldoux Huxley, Isak Babelj, Boris Pasternak, Bertolt Brecht, Heinrich Mann, Robert Musil, a u nekoj prilici Andre Breton čak razbija glavom nos staljinistu Ilji Erenburgu. Sve se to miksa u kafićima u kojima prebiva sav kreativni svijet tridesetih prožet pariškim plavetnilom i poznatim fotografima, zvukovima šansona Edith Piaff s pogledom na barkase na Seini.


Tako ilustracijski laganim uvodnim stranicama polako se pokreće stvarnosni roman Susan Fortes, ali svakom daljnjom stranicom djelo 'Čekajući Roberta Capu' postaje sve dinamičnije. Spisateljsko umijeće sve je učinkovitije, različite linije priče fino se gradiraju, opisnost je sve pregnantnija, dojmljivija, a događanja se redaju u dramatičnim izmjena kao što su prošlosno sjenčenje, refrensko i nostalgično prizivanje djetinjstva, te preddoba izbjeglištva i života nomada koji se nastavlja u dobu svudokolnoga ratnoga kaosa u Španjolskoj. Kad je na smrt ranjena, tako što joj je desetotonski tenk prešao preko abdomena, Gerda Taro u sjajno sročenu zadnjem poglavlju umire, ali istinita priviđenja joj odlaze u desetljeće i više udaljenu budućnost.

Naime, nadasve nadahnuto autorica Susan Fortes transponira svoju junakinju iz 1937, godine njene pogibije u 1947, kad ona vidi sebe kao Gerdu Taro kako zajedno sa Henryjem Cartierom Bressonom, Davidom Seymourom i Robertom Capom, uz nazdravljanje šampanjcem, osnivaju, na drugome katu MOMA-e u New Yorku, fotografsku agenciju Magnum, trust fotoreporterskih genijalaca. U istoj transpoziciji je kod Hanoija 25. svibnja, 1954. Capa iskače iz džipa da snimi posljednje fotografije za reportažu. Ali, kad je stisnuo otponac, klik, svijet prasnu u komade. U Doai Thanu. Hanoi. Stao je na minu. Autorica na vrijeme prekida transpoziciju.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još