Književnost IZMEĐU THOMPSONA I CECE

Što čujemo kada slušamo hrvatsko?

Kakva je bila uloga popularne glazbe u društvenim promjenama u Hrvatskoj posljednjih dvadesetak godina, istražila je britanska autorica Catherine Baker u knjizi 'Zvuci granice'. U autoričinu znanstvenom fokusu su sinergije između političkih programa i popularne kulture i načini na koji su se u glazbi konstruirale i propagirale službene nacionalne naracije, doprinoseći time da se politika nacionalne homogenizacije postavi ne samo kao stranačka (hadezovska), nego i kao identitetska politika u devedesetima. Baker se zanima također za vrijeme postuđmanizma, njegove specifičnosti i nove transnacionalne fenomene, pa knjiga ocrtava kompleksnu sliku odnosa kulture i države, glazbe i politike

Današnji znanstveni pogled u retrovizor – u devedesete, rat, nacionalizam i ovdašnje politike neprijateljstava – često se fokusira samo na političke elite, političke programe i poteze nacionalističkih vlasti.

Široki društveni kontekst: polje kulture, medija, svakodnevice... u tome ostaju po strani: nevidljivi i(li) zanemareni.

Nije riječ samo o tome da su brojni znanstvenici zaslijepljeni onime što se odvijalo u prvom planu i tzv. velikoj povijesti, nego i o nastojanju da se, u novom valu tranzicijskog zaborava, kulturu amnestira od moguće odgovornosti za sve što se ovdje događalo. Štoviše, nju se iznova i sve češće pokušava predstaviti kao ideološki čistu, nepolitičnu, uzvišenu duhovnu djelatnost, a kulturne elite kao protivnike svih isključivih politika, pa tako i nacionalizma.

No, iskustvo pokazuje da odvajanje nije moguće, kao i da se kultura ne treba idealizirati, a politika demonizirati jer je 'kultura često nastavak radikalne politike drugim sredstvima', kako je efektno napisao Terry Eagleton. U ime kulture stalno i svugdje se odvijaju identitetske i ideološke borbe, pa ne samo da ovdašnja kultura nije nevina, nego se od kraja osamdesetih nadalje upravo pomoću kulture – najviše književnosti i najviše na poticaj nacionalnih kulturnih institucija – dodatno mobilizirao narod i uspostavljale temeljne nacionalne naracije.


Orkestracija nacije


Kakva je bila uloga popularne glazbe u društvenim promjenama u Hrvatskoj posljednjih dvadesetak godina, istražila je britanska autorica Catherine Baker u knjizi 'Zvuci granice' (objavljenoj u beogradskoj Biblioteci XX vek; u Hrvatskoj dostupno preko Superknjižare).

Knjiga je prerađena doktorska disertacija na temu odnosa između nacionalizma i kulture; rata, vladajućih ideologija i popularne glazbe, a situacija u Hrvatskoj se uspoređuje i sa situacijom u Srbiji, pri čemu se kristaliziraju neki paralelizmi u načinima na koji su državne politike ozbiljne putem popularnih žanrova. U Srbiji je to najprije turbofolk kao idealna matrica Miloševićeve vlasti, a u Hrvatskoj i pozapadnjački cro dance i novi domoljubni zvuk.

U autoričinu znanstvenom fokusu su sinergije između političkih programa i popularne kulture i načini na koji su se u glazbi konstruirale i propagirale službene nacionalne naracije, doprinoseći time da se politika nacionalne homogenizacije postavi ne samo kao stranačka (hadezovska), nego i kao identitetska politika u devedesetima. Baker se zanima također za vrijeme postuđmanizma, njegove specifičnosti i nove transnacionalne fenomene, pa knjiga ocrtava kompleksnu sliku odnosa kulture i države, glazbe i politike.

U prvom dijelu 'Hrvatska i raspad jugoslavenskog kulturnog prostora', ona glazbu analizira u društvenom kontekstu stvaranja novih, tuđmanovskih naracija o nacionalnom identitetu, preustroja državnih institucija (HTV-a), reakcija na rat i uništavanje, propisanoga domoljublja. Pjesme nisu samo određeni 'spoj glazbe i teksta', nego signali, značenjske figure tadašnjega vremena. 'Moja domovina' je npr. i simbol generacijskog ujedinjenja hrvatske scene u vrijeme rata; 'Hrvatine' su 'vatreni novi vojni marš o Hrvatima koji prkose JNA'; 'Od stoljeća sedmog' je pop verzija Tuđmanove pripovijesti o hrvatskoj povijesti itd.

'Naši' tamburaši i 'njihovi' turbofolkeri

Baker dobro primjećuje – osobito dobro, s obzirom da nije svjedokinja ni sudionica, nego istraživačica iz 'tuđe' kulture – koliko je u stvaranju domoljubnog hrvatskog zvuka bilo važno distancirati se od zvuka Drugih, susjednih nacija. 'Naša' glazba se predstavljala kao urbana, zapadna, kulturno više vrijedna, a 'njihova' kao kičasta, nazadnjačka, barbarska i balkanska.

Kao izvorna hrvatska tradicija uspostavljena je početkom devedesetih tamburica, dok se na marginama pojavljuju i ganga i rera. Baker analizira i mnogo medijskih rasprava i slučajeva u kojima se ogledala hrvatska fobija od narodnjaka i turbofolka, kao i stvaranje nove scene hrvatskoga pop-folka. Tako pokazuje da 'narodnjaci' nisu samo tuđinski/istočnjački/balkanski fenomeni te da je folk transformiran i ugrađen na osobit način i u domaći, huljićevsko-tutićevski, festivalsko-televizijski mainstream.

Natpisi u ovdašnjim medijima, prije objave same ove knjige, u kojima se navodilo kako Baker 'optužuje' Severinu da je uvela 'srpske narodnjake u Hrvatsku', tek su površni senzacionalizam. U interpretaciji Severine ona čak spominje i njezinu parodiju turbofolka; a jedini aspekt koji u toj priči, po meni, nije dovoljno istaknut je uloga kulturne elite i njezin diskurs o visokovrijednoj hrvatskoj kulturi kao takvoj.

Glazbeni panoptikum


Drugi dio knjige obuhvaća 'reintegraciju nacije' nakon Bljeska i Oluje, a treći vrijeme 'poslije Tuđmana (poslije Miloševića)' i 'novi transnacionalizam'. Iznova su ključni kulturni parametri razlikovanje od Drugih, inzistiranje i izmišljanje identitetskih i glazbenih specifičnosti (podnaslov jedne cjeline je 'Slušajmo hrvatsko'), a glavne role nose izvođači poput Thompsona, Škore itd.

No, antipod njihovoj parazitskoj naracija o ugroženima, izdaji, obnovi domoljublja i epskih vrijednosti su i mnogi novi izvođači koji afirmiraju drukčije, heterogenije naracije poput Ede Majke ili parodiraju patriotizam kao u 'Bombardiranju Srbije i Čačka' Leta 3.

Vrijeme je to i reafirmacije narodnjaka pod egidom sevdaha (Halida Bešlića), nove prihvatljive jugonostalgije (revival Bijelog dugmeta), folklorizacije popa i transnacionalnih trendova (Magazin) i sl. Jer, jasno, hrvatska je glazbena scena sve samo ne uniformna i jednodimenzionalna, a Baker, sreća, nije od onih zapadnjačkih znanstvenika koji na rubovima Europe tragaju za potvrdama svojih unaprijed utvrđenih teza, pa sve što vide banaliziraju, uprošćuju i interpretiraju u spremnim (imperijalističkim) kalupima.

Analizirajući stalnu potrebu za razlikovanjem prema Drugima koja opstoji i na nivou visoke i popularne kulture, Baker uočava 'paradoks Thompson-i-Ceca', tj. činjenicu da to dvoje izvođača koji su ikone dvaju nacionalizama imaju često istu publiku. Taj fenomen nije u knjizi sasvim protumačen, ali je primijećen i naglašen, jednako kao što su dobro uspostavljeni paralelizmi između hrvatske i srpske scene te raširenost nekih fenomena na prostoru Balkana (autorica slijedi ključne ovdašnje autore/ce: I. Žanića, I. Čolovića, M. Dragićević-Šešić, A. Kiosseva).

184635,181967,179493,178319

Autsajder i insajder

U odnosu na predmet kojim se bavi: stranu kulturu, Baker je autsajderica i neminovno je da joj zato neki detalji, suptilne niti koje daju specifičnost identitetskom pletivu, ostaju skriveni ili nevidljivi. Drukčije i nije moguće jer smo svi kao istraživači/promatrači/pisci određeni kontekstom iz kojega dolazimo. Ali, pogled izvana, pogled stranca/kinje može uključivati i mnogo prednosti, npr. smanjenu emotivnost, ravnopravnije tretiranje materijala, drukčije i šire perspektive...

Najvažnije za ocjenu njezina pristupa i njezina diskursa kao strane znanstvenice jest to što 'Zvuci granice' ne djeluje kao Projekt, kakve su poduzimali neki inozemni istraživači privučeni 'ratnom egzotikom' i eksplozijama nacionalizama, nastojeći pomoću takva Projekta izgraditi karijeru tzv. stručnjaka za Balkan. Pogled Catherine Baker na nacionalizam i kulturu, na 'brak' političkih i estradnih elita, jest panoramski – on obuhvaća složenosti i proturječja, domoljubne i disonantne glasove, razlike i sličnosti s drugim kulturama (pa i britanskoj).

Njezino je znanje opsežno i prilično dubinsko, što se vidi ne samo u mnoštvu podataka, nego npr. i u svijesti o važnosti pojedinih lokalnih događaja (Thompsonovih stadionskih koncerta, Severinine 'Štikle' na Eurosongu...), o gestama politizacije glazbe (putem npr. Hrvatske glazbene unije), o ulogama pojedinih aktera (pa i TV serijala poput 'Sedme noći') i uopće važnosti komuniciranja nacionalnih naracija putem glazbe. Insajderski ili autsajderski, tako sveobuhvatan i u društveno-politički kontekst uronjen pregled hrvatske glazbe dosad nije napisan.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još