Književnost ZNANSTVENA PUBLICISTIKA

Hrvatski bog Janus

Knjiga 'Politička biografija Bakarić' Dina Mujadževića, nakladnici Plejada, Hrvatski institut za povijest - Podružnica Slavonski Brod, rijetko je izdanje u svome žanru – historiografskoj biografistici

Autor izražava žaljenje što je tome tako, a to je zato što je rečeni žanr u hrvatskoj znanstvenoj historiografiji pomalo prezren i uglavnom prepušten publicistici. Zanimljiva su polazišta i motivacija autora da se pozabavi baš životom i djelovanjem političara Vladimira Bakarića (1912. - 1983.) koji je više od četiri desetljeća gotovo uvijek odlučujuće utjecao na politiku u Hrvatskoj, ali i u Jugoslaviji. Naime, svi oni koji malo duže pamte lako će se složiti da je autorov izabranik bio oličenje siva i dosadna političara, iako mu nitko imalo bolje obaviješten nikada nije odricao politički autoritet i moć.

Reklo bi se da je njegova javna slika ostavljala ponajprije dojam bića bez posebnih svojstava. Što je onda autora, posebno motiviralo da se prihvati pisanja baš Bakarićeve biografije? U uvodu Mujadžević kaže da je odsudno bilo njegovo leksikografsko bavljenje hrvatskom poviješću 20. stoljeća; napisavši mnoge leksikografske jedinice o najznačajnijim povijesnim ličnostima, osjetio je da mu je biografizam blizak kao stručna pisalačka disciplina, ali da mu je leksikografski format prekratak. Dalje je bilo samo pitanje kada će se okrenuti pisanju dužih biografijskih tekstova i kao znanstveni novak prijavio je disertaciju pod naslovom 'Politička djelatnost Vladimira Bakarića', jer mu je vjerojatno spomenuta leksikografska forma baš za Bakarića bila posebno pretijesna.

Ta je disertacija, nakon obrane, dokumentarističkim dopunjavanjem logično prerasla u knjigu, o kojoj je ovdje riječ. U tih malone četiristo stranica, proviđenih i ponekim zanimljivim arhivskim fotografijama, Mujadžević uvijek veoma pomno dokumentirano, u svrhu opisa, ali i analitike prikazuje život i dugovječno Bakarićevo političko djelovanje. Upravo su impresionantni dokumentacijski izvori Mujadžićevi. On je proučio i koristio u ovoj knjizi zaista mnogobrojne izvore različite dokumentacijske građe - od objavljenih radova i istupa Vladimira Bakarića, objavljene, ali i neobjavljene arhivske građe, često iz njegova osobnoga fonda, a onda, čini se, i svu značajniju memoarsku građu njegovih suvremenika te jednostavno svu relevantnu literaturu koja se iole dotiče njegova predmetnoga opisanika.

Naime, uz Tita, biografirani je funkcionar ličnost s najdužim državničkim, ali ipak ne i političkim stažom u Hrvatskoj 20. stoljeća. Samo je, naime, Tito duže od Bakarića trajao na domaćoj političkoj sceni, ističe autor. Uz kratki prekid od 1969. do 1971., Bakarić je imao nesumnjivo vodeći utjecaj na cjelokupnu hrvatsku politiku između 1944. i 1983. tj. do smrti kada je neformalno bio jedini Titov, iako neproglašeni, nasljednik. I to razdoblje od 69. do 71. samo se uvjetno može shvatiti kao prekid njegova utjecaja. Mujadžević prikazuje dramatične i često proturječne procese iz toga doba te ukazuje na veoma složene, a ponekad čini se i kontradiktorna Bakarićeva gledanja na hrvatstvo uopće i hrvatsku državnost.

Razlažući razdoblje od 1967. do 1971., dakle od pojave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika i političkih previranja nazvanih mnogo kasnije Hrvatsko proljeće, autor zapisuje da je Bakarićevo odstupanje s čelne pozicije Saveza komunista Hrvatske 1969. zapravo dalo priliku novom vodstvu SKH da bez bakarićevske vječne suzdržanosti prema zastupanju hrvatskih interesa postavljaju bitna pitanja o položaju Hrvatsku u Jugoslaviji (npr. pitanje raspolaganja zarađenim devizama te ustavnoga položaja SRH u SFRJ.).

To novo hrvatsko vodstvo Bakarić je isprva podržavao, smatrajući da je to što bi oni htjeli samo dio opće potrebne društvene reforme i opravdano protivljenje zaostalom centralizmu, a za što se i on sam dugo zalagao, mada je, 'njegova podrška bila uvijek ponešto suzdržana, no vidljiva', navodi Mujadžević i napominje da je Bakarić, uplašen razvojem događaja u prvoj polovici 1971., 'pod hitno' prestao podupirati hrvatski nacionalni pokret. Kako je, Hrvatsko proljeće 2. prosinca 1971. u lovištu Karađorđevo bilo ofureno mrazom ne treba ni spominjati, ni kakva je bila Bakarićeva uloga kao i uvijek provjerena kod Tita. Dio javnosti nije zaboravio da je upravo on promovirao tada smijenjeno hrvatsko rukovodstvo pa je bio pitan gdje je on bio u svemu tome. Ali, prema Bakariću, glavno je obilježje svih tih zbivanja bilo isticanje pitanja Hrvatske koja je izraz suverenosti hrvatskoga naroda. Njihova ideja države (smijenjenoga rukovodstva) nije se poklapala s Bakarićevom zamisli o državi kao 'zajednici radnoga naroda' te je stoga on 'istupio protiv te teze'.

Državu je trebalo 'polako eliminirati', a umjesto nje naglašavati koncepte poput 'nezavisnosti, slobode, suradnje i organizacije'. Pravo objašnjenje tvrdokornoga marksista – dugo i nejasno. Ali ostaje činjenica da je u gotovo svim značajnijim ideološkim sukobima, partijskim odsudnim raspravama, taktikama i strategijama, još iz predraća pa do poratnih dana i razvijenoga državnoga socijalizma, u svim hrvatskim inicijativama za političkim promjenama na jugoslavenskom planu u početku se nazirala sjena Vladimira Bakarića. Ako ideja ne bi prošla i ostala bi samo sjena. Bio je apsolutni gospodar inicijative, ali sâme po sebi. Podsjeća time Vladimir Bakarić na staroitalskoga boga Janusa, boga Početka, njegov kip imao je dva lica, jedno je gledalo naprijed jedno natrag, jedno je bilo mladalačko jedno staračko, a vrata njegova hrama bila bi u doba mira zatvorena, a u doba rata otvorena.

Prilično podudarnosti s mitološkom ličnosti, zar ne? Ali Bakarić imao je nadimke drukčije, u knjizi se tako spominje Mrtvac, Buda su ga nazivali sveučilištarci sedamdesetih, Tito ga je navodno zvao Svileni. U Mujadžićevoj knjizi od nadimaka spominje se samo Mrtvac. Od sve sile relevantne i znalački upotrijebljene dokumentaristike kojom obiluje 'Politička biografija Bakarić' autor očito nije potražio i neke pomalo neformalne izvora kod ljudi koji su osobno poznavali Budu izvan mita, a koji je već davno stvoren o njemu. Tako bi se možda dobila dimenzija i nekoga portreta ličnosti koji možda i ne bi bio tako siv i dosadan kao što se pamti, i to bez obzira što je Bakarić, navodno, sve i najbliže suradnike držao na distanci. Ali portretiranje i ličnosti značajnika nije nekako običaj u naših ozbiljnih znanstvenika pa eto ni mlađih.

Dinu Mujadžiću ovo je prva biografska knjiga i valja reći da je ostvario uspio i zanimljiv, zapravo repetitorij značajnoga dijela hrvatske političke povijesti koju Vladimir Bakarić primjereno personificira, iako on u mnogih Hrvata nije bio baš persona grata. No iako je nakon rasula jugoslavenskog socijalističkog režima Mrtvac pomalo pao u zaborav, a njegova povijesna uloga postajala sve nejasnijom, autor Mujadžević podigao mu je svojom knjigom primjeren spomenik od samih vjerodostojnih dokumenata među kojima su kao trajna baština njegove svekolike karijere ostala državno-pravna rješenja iz Ustava SFRJ iz 1974. koja su pravni temelj osamostaljenju svih jugoslavenskih republika i Kosova. A Svileni, iako je radio na formulacijama tih stavaka, sigurno to nije predviđao ostvarivim. Ni želio.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još