Svaka generacija ima svoje idole i heroje, a nekoć su postojale i generacije koje su takve ličnosti uzimale iz svijeta književnosti. Generacija osamdesetih godina prošlog stoljeća – koja je odrastala u tadašnjoj SFRJ - tako je za svojeg književnog heroja, između ostalih, Charlesa Bukowskog, starog pokvarenjaka koji je ispisao stranice i stranice autobiografske proze. O opijanju alkoholom, manje ili više uspješnom seksu sa svakom ženom koja je pristala, radu u pošti te životu i životarenju na društvenoj margini Charles Bukowski je pisao u svojih desetak romana, čija književna snaga ovisi i o autentičnosti opisanih doživljaja.

No manje je zato poznat Bukowski kao pjesnik, pa i kod nas, te je stoga izdavanje knjige 'Užici prokletih', antologije poezije ovog kontroverznog Amerikanca, savršena prilika upoznati se s njegovim pjesničkim opusom. 'Užitke prokletih', koji na više od petsto stranica sumiraju poeziju Bukowskog, uredio je Drago Glamuzina, sam pjesnik i prozaik te donedavno Profilov glavni urednik, koji je za tportal objasnio razlike i poveznice između proze odnosno poezije Charlesa Bukowskog: 'Možda je Bukowski poznatiji kao prozaik, ali on je sebe doživljavao prvenstveno kao pjesnika. Poeziju je pisao svakodnevno i ona čini gotovo 80 posto njegova opusa, objavio je više od četrdeset pjesničkih knjiga. On je zapravo sedamdesetih i osamdesetih u Europi, pa i kod nas postao poznat po dvije knjige priča do kojih sam nije mnogo držao, a koje su umnogome odredile njegovu recepciju. Riječ je o 'Pričama o običnom ludilu' i 'Zabilješkama starog pokvarenjaka', dvjema knjiga koje su sastavljene od kolumni koje je Bukowski objavljivao u pornografskim i underground časopisima u vrijeme kad je jedva preživljavao. Pisao ih je zbog novca, u vrijeme seksualne revolucije, i stalno se trudio da bude što drskiji i provokativniji kako bi zadovoljio urednike tih magazina. Meni su zanimljiviji romani i poezija, među kojima, naravno, ima mnogo i tematskih i stilskih poveznica. Riječ je o istom svijetu kojem se i u poeziji i u prozi prilazi neposredno, direktno i pokušava ga se zgrabiti za gušu.'

Za prijevod pjesama bio je zadužen Damir Šodan, s kojem Glamuzina, kako kaže, dijeli sličan poetski afinitet. 'Šodan je prevodio, a ja uređivao te prevode. Znali smo da i jedan i drugi volimo i osjećamo taj tekst, pa je to bio, iako veoma obiman – lijep posao. Na kraju, mislim da smo obojica na neki način ponosni na ta dva sveska – sabrane Carverove pjesme i ogromni izbor poezije Charlesa Bukovskog. Te su dvije knjige pokazale da su i jedan i drugi bolji pjesnici nego prozni pisci i da je tek u toj cjelini moguće do kraja sagledati njihovu poeziju', ističe Drago Glamuzina

Bukowskog se inače smatra žestokim piscem koji se nikad nije stidio naturalističkih opisa, između ostaloga i škakljivih tema poput seksa. Slične se stvari mogu naći i u pjesmama objavljenim u 'Užicima prokletih', ali ima tu još mnogočega, tvrdi Glamuzina: 'Ne bih rekao da je seks presudan: Bukowski zapravo najviše i najbolje piše o tzv. velikim književnim temama – ljubavi, starenju, smrti. Ponekad se dohvati i politike, socijale, ljudske taštine, kolega pisaca, alkohola... pa i seksa, ali seks je tu, kao i glazba o kojoj također često piše, samo predah ili bijeg, u kojem se na trenutak zaboravi na glupost i besmisao koji nas okružuju. Ali samo na trenutak.'

'Užici prokletih' sadrže i prethodno neobjavljene pjesme i fragmente: 'Bukowski je po mnogočemu bio izniman pisac pa je takva i njegova ostavština. Naime, od smrti mu je objavljeno deset novih knjiga pjesma, pa je Šodan u predgovoru dobro i duhovito primijetio da je Bukowski i mrtav najproduktivniji američki živući pisac. Na ovim prostorima i prije je bilo različitih izbora iz njegove poezije, ali ovaj je prvi koji uključuje i sve te posthumno objavljene knjige. Bukovski je imao vrlo osebujan pristup svom stvaralaštvu, on je uživao u samom pisanju, to je bilo ono što je najviše volio raditi i nije se previše zamarao recepcijom. Pisao je svake noći i nije volio prepravljati ono što bi napisao, već bi ujutro sve spakirao i poslao svom uredniku Johnu Martinu, koji ga je nagovorio da ostavi posao u pošti i samo piše, a on će mu za to do kraja života davati 100 dolara mjesečno. Poslije su obojica od tih tekstova zaradili milijune, ali počeli su tako, sa 100 dolara mjesečno. Nakon što bi poslao pjesme, Bukowski više nije imao nikakve veze s njima, nije ga bilo briga koje će Martin objaviti, a koje neće. Niti kako će ih složiti u zbirke. S obzirom na to da je gotovo svaki dan dobivao novu pošiljku pjesama, u trenutku Hankove smrti kod Martina se zatekla gomila neobjavljenog materijala koji, eto, izlazi još i danas, gotovo dvadeset godina nakon autorove smrti.'

Bukowski je bio kultni pisac generacije koja je književno odrastala osamdesetih. Zato smo za kraj Dragu Glamuzinu pitali može li ovaj američki pisac i pjesnik, koji je preminuo 1994. godine, biti relevantan i današnjoj mladeži.
'Mislim da je upravo poezija najvitalniji dio njegova opusa i zato mi je bilo drago kad sam nekidan na Interliberu primijetio da su mnogi mladi čitatelji na taj sajam došli samo zato da kupe pjesme Charlesa Bukovskog. 'Užici prokletih' bili su jedan od pet-šest najprodavanijih Profilovih naslova na Interliberu, a meni je bilo lijepo vidjeti da se nakon dugo vremena pjesme prodaju bolje od mnogih razvikanih bestselera', zaključuje Glamuzina.