Književnost INTERVJU: VELIMIR GRGIĆ

'Platon, Severina i Orwell imaju mnogo toga zajedničkog'

U svojoj knjizi 'Hrvatski gen' novinar Velimir Grgić se bavi, kako kaže podnaslov, 'snovima o bijegu s brdovitog Balkana'. Knjigu je izdao Jesenski & Turk, a sve to je bio povod za intervju s Grgićem, u kojem smo se dodirnuli tema poput konzumerizma, domaćih medija, partijanja u devedesetima te o tome kakvu mladež Hrvatska danas ima i trebamo li se plašiti zbog toga

Kako se kaže na poleđini 'Hrvatskog gena', tri elementa eskapizma su obilježila hrvatsko društvo u prvih deset godina novog milenija. Riječ je o konzumerizmu, celebrityjima i TV kulturi te novoj seksualnoj revoluciji, što su i više nego relevantne teme za današnju Hrvatsku, kojima se zapravo malo tko bavi. Velimir Grgić se zato u 'Hrvatskom genu' dohvatio tih tema, stavljajući ih i u veliki svjetski i povijesni kontekst te tako pokazujući da je Hrvatska odavno dio globaliziranog svijeta, bez obzira što sama većinom toga baš i nije svjesna.

Sažetak knjige kaže da objašnjavate 'što je zajedničko Platonu, Severini, Orwellu i Nives Celzijus'. Dakle, što im je zajedničko?
Zajedničko im je mnogo toga – prije svega, svi su u istoj knjizi (smijeh). Svi oni pripadaju Homo sapiensima i u životu su se bavili odnosom eskapizma i stvarnosti, na različite načine, od kritičara i komentatora do protagonista. U 'Hrvatskom genu' oni su ključni likovi zajedničke priče o odnosu društveno-političkog, kulturnog i zabavnog.

Možete li za početak objasniti naslov knjige? Kakav je to 'hrvatski gen', i koliko se isti može naći u svakoj generaciji Hrvata/ica?

Radije bih prepustio čitateljima da sami otkriju o čemu je riječ, ali odmah upozoravam da nema veze s mentalitetom, Primorcem i krvnim zrncima, kao što bi neki mogli pretpostaviti. Možda bi 'Hrvatski mem' jednim dijelom bio razumljiviji termin, ali i lošiji naslov. Tko čita Dawkinsa, zna čemu je naslov posveta.

Vaša knjiga se bavi desetljećem koje je iza nas. Koliko su nulte godine različite u odnosu na devedesete, a u čemu su sličnosti? Također, možete li se prisjetiti sebe iz devedesetih u kontekstu onoga što ste očekivali od nultih te što ste zapravo dobili?
Iskreno, u devedesetima nisam očekivao ništa, prije bih rekao da sam se nadao preživjeti prvu polovinu desetljeća, tj. odrastanje u ratnoj zoni, dok sam u drugoj polovini desetljeća pokušavao postaviti temelje toga da jednog dana živim od posla koji volim. U 'nulanultima' to sam i ostvario, tako da mogu reći da sam na privatnoj mikrorazini ostvario manje-više sve čemu sam se nadao. Generalna priča je druga stvar - je li Hrvatska kao društveni, politički i kulturni entitet ostvarila ono što je sanjala? Pa prisjetio bih se jednog obiteljskog poznanika koji je 1990. godine smrtno ozbiljno objašnjavao da će dolaskom HDZ-a na vlast konačno moći prestati raditi u tvornici i postati biznismen koji ništa ne radi i bogati se 'ni iz čega' pa po cijele dane samo sjedi i puši kubanke, baš kao lik iz američkih sapunica. Doduše, snovi su mu se, kao i mnogim poluinteligentnim sanjarima devedesetih, dijelom i ostvarili – prestao je raditi. Nažalost, pri tome zlato nije padalo s neba. Samo granate.

Velik dio svoje knjige posvećujete konzumerizmu te tome kako on utječe na društvo. Dajete globalnu sliku fenomena koji se savršeno primio i kod nas. Koliko vam je bilo važno tako šire kontekstualizirati stvari, odnosno pokazati da je itekako važno ono što se događa u svijetu? Pitam ovo i zbog nagomilanih frustracija zbog često ponovljene izjave kojoj sam osobno stotinu puta svjedočio: 'A zašto mene briga za tu priču, to je Egipat/Grčka/Njemačka/Amerika.'
Konzumerizam je jedna od tri osnovne teme knjige, jer jest jedna od osnova globaliziranog eskapizma kojim se bavi 'Hrvatski gen', pokušavajući objasniti metamorfozu građanina u potrošača te uzroke i posljedice desetljeća života na kredit, života koji sada dolazi na naplatu ne samo urušavanjem nacionalne ekonomije, već i globalnom financijskom krizom. Hrvatska nije izolirani planet koji pluta svemirom i gleda na Zemlju u miru svoje izolacijske idile – ona je samo matica u globalnoj neoliberalnoj mašineriji, dio stroja koji je postao posebno nauljen u zadnjih desetak godina. U globalnom društvu u kojem je teorija kaosa doslovno ostvarena – drugim riječima, kad leptir zamaše krilima u Singapuru, tržišni i burzovni indeksi razmašu se za njim od New Yorka do Zagreba – maštati o tome da te se ne tiče nešto što se događa izvan tvog dvorišta nije samo idiotski, već i suicidalno. U svijetu vezanom gospodarstvom i informacijama glumljenje majmuna sa začepljenim ustima, ušima i očima ne rješava ništa, jer stvari će se događati i utjecati na tebe bez obzira na to zanimao se ti za njih ili ne. Bijeg je možda najbolja obrana, ali kao što to kažu negativci iz holivudskih filmova, možeš bježati, ali ne i sakriti se.

Koje primjere biste izdvojili kao najzanimljivije kada je riječ o Hrvatskoj i njezinom spektakularnom ulasku u svijet konzumerizma? Koliko nas još vremena dijeli od domaće verzije Black Fridaya i mrtvih u šoping stampedu?
Sveti objekti šoping centara, krediti i kartice kao 'imaginarni novac' te lifestyle magazini koji nas uče kako živjeti možda su tri najglasnija primjera, ali kao što pokazujem u 'Hrvatskom genu', oni su uzročno-posljedično vezani uz sve ostalo (utopija/distopija, seksualna revolucija, romantični realizam...). Gdje postoji krdo, postoji i potencijal za stampedo. Treba samo zapaliti fitilj pa kad naši velebni trgovački centri počnu prodavati plazme za sto kuna, ne treba se čuditi ako utrka ostavi leševe na stazi.

Moram priznati da mi je naročito upala u oči teza o raveu i Future Shocku kao, recimo to tako, autentičnijem izrazu pobune protiv HDZ-a nego što su bili slavni hrvatski rokeri devedesetih. Možete li to malo elaborirati?
Hm, nisam siguran da ste dobro iščitali tezu. Zapravo, ta teza ne postoji – postoje samo neke činjenice, a one govore da je tzv. rave generacija s početka devedesetih, u kontekstu zakona o mladeži, opće medijske paranoje o ecstasyju, 'Latinice' u kojoj su 'tradicionalni rokeri' stali uz hajku protiv vještica 'dekadentne elektronske postmoderne' i sl., jedno vrijeme jednostavno bila većim prirodnim neprijateljem neokonzervativnog sustava, na fenomenološkoj, ne individualnoj razini. Unatoč tome što, za razliku od kasnijeg fenomena izravno politički angažiranih rokera (pa i onih, poput Pipsa, koji su postali politički nepodobni sa sportskom himnom), techno/rave scena nije imala apsolutno nikakvih agresivnih, eksplicitnih aspiracija za promjenom, koliko je ganjala upravo bijeg u formi cjelonoćnog plesanja. Simbolika prvog velikog ravea u atomskom skloništu upravo ovdje dolazi do izražaja – bio je to, makar u tih godinu do dvije, jedinstven primjer simbioze napada i bijega. No sve to ne znači da establišmentu nije smetala i 'Fiju Briju generacija' – zapravo, prvoborcima tzv. duhovne obnove devedesetih, pacijentima koji su obilazili škole držeći predavanja o tome da žene ne bi trebale raditi i nositi hlače te sličnim klerofašističkim monstrumima koji su domaćom provincijom provodili socijalni inženjering s vrijednostima 'stoljeća sedmog' smetalo je sve što odskače od talibanskog tumačenja Biblije popraćenog prangijanjem tamburica.

Pišete i o promjenama koje su se dogodile u domaćim medijima. Kao insajder ste u tom dijelu prilično suzdržani, ili...? Točnije, jeste li bili zainteresirani za to da pokušate prodrijeti dublje u razvojni pravac domaćih medija od 2000. do danas ili je to ipak tabu tema?
Pišem točno onoliko koliko je potrebno u kontekstu knjige. Ovo nije knjiga o medijima ni medijska studija, mediji su samo jedno poglavlje, jedna stavka u gomili informacija, tek pokoja očica u saštrikanoj vesti šireg fenomena. Ali i jako važna očica, jer privatizacijom medija, posebice televizija u novoj Hrvatskoj, stvorila se platforma za rođenje celebrity kulture i promoviranje konzumerističkog lifestylea. Ne vidim zašto bi to bila tabu tema, jer govorimo o činjenicama na kojima počiva svaki ovakav sustav na svijetu, pa tako i naš. Jednostavno je bilo nužno i svakako zanimljivo locirati te opisati uzroke i posljedice na zdrav način, bez histerije koja inače zahvaća neke 'stručnjake' kada se s raznih strana barikada, kritičara ili branitelja, hvataju ove teme.

Kakav je vaš odnos prema aktualnoj hrvatskoj pop kulturi, televiziji, odnosno tom cijelom infotainment konglomeratu? Pretpostavljam da mnoge stvari pratite 'po dužnosti' i da biste 'bili u toku'. A opet, sigurno postoji i ono što vas iskreno oduševi. Ili vas sve zajedno jednostavno umara?
Infotainment je preobrazio epistemološke postavke zapadnog društva, zbog čega toliko citiram Postmanova djela u knjizi, jer on je možda najzrelije prikazao koliko su televizija i njezin utjecaj na sve pore društva u kojima postoje upaljeni mali ekrani promijenili apsolutno sve, ne nužno nabolje. Sve se to sada nastavlja s internetom. Ja sam radio i radim i na internetu i na televiziji. Oba medija su mi beskrajno draga zbog svojih potencijala, ali istodobno nisam slijep pa da ne vidim koliki komad potencijala završava u smeću. Trudim se ne kopati po smeću ako baš ne moram.

I za kraj, zapitajmo se u stilu titoističkih vremena o tome jesu li mladi naša budućnost? Odnosno, kakva je mladež stasala u proteklih deset godina - na konzumerizmu, celebovima i iPhoneu - te što od nje možemo očekivati?
Mladi su uvijek budućnost, ali nitko nije prorok. Baš kao što svaki narod ima državu kakvu zaslužuje, tako ima i budućnost kakvu je stvorio odgajanjem generacija koje bi trebale preuzeti štafetu razvoja. Bojim se da je budućnost generacije odrasle na literaturi SMS-a, uzbuđenju sportskih kladionica, noćnim provodima na stolovima uz narodnjake i čekanju novog seksa u 'Big Brother' kući, kao jedinim vijestima koje su u stanju pratiti dok gube vrijeme u svojoj lokalnoj birtiji, sve samo ne svijetla. No opet, tko zna? Možda smo mi samo stare prdonje koje ne shvaćaju snagu promjene? Nažalost, bojim se da mutacija u ovom slučaju ne vodi do pozitivne evolucije, ma koliko bih želio biti optimist iz praktičnih, eskapističkih razloga.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još