Književnost INTERVJU: JENNIFER EGAN

Autorica hita koji muškarcima tjera suze na oči

  • Autor: Rujana Jeger
  • 23.12.2011 12:33:02
  • 23.12.2011 9:45:00

Jennifer Egan dobitnica je Pulitzerove nagrade za književnost 2011. godine, a uz brojne druge nagrade uvrštena je i u Timesov izbor najutjecajnijih ljudi. Njen roman 'Vrijeme je opak igrač' nedavno je izašao Hrvatskoj u izdanju Profila, a tim povodom spisateljica Rujana Jeger za tportal je popričala s američkom književnom zvijezdom

Trema koju sam pomalo imala vrlo je brzo nestala – Jennifer je vrlo elokventna osoba kojoj je očito bilo dovoljno postaviti samo nekoliko pitanja da bi iz toga nastao dug, a vi procijenite da li i uspješan intervju. Inače, napravile smo ga preko Skypea, ali bez slike – Jennifer je rekla da se tako ugodnije osjeća.

Iskreno, na neki čudan način je i meni tako bilo lakše. Kada bolje razmislim, urednik hrvatskog izdanja knjige Roman Simić (Profil) možda mi je uvalio knjigu iz nekoliko razloga koje sam otkrila tek čitajući intervjue koje sam našla na internetu. Naime, knjiga je vezana na glazbenu industriju, prožeta je rock’n’rollom, a autorica je svojevremeno htjela studirati arheologiju – studij koji sam ja završila, ali ništa pametno s njim nisam napravila. Zašto? Pa, riječima Jennifer Egan: 'It was too tedious.' Online rječnik nudi nekoliko prijevoda te riječi. Dosadan, mučan, tegoban, zamoran. Skoro kao pisanje. A kad smo već kod pisanja, negdje oko 2/3 knjige iznenaditi će vas grafičko poglavlje knjige (koje u boji i uz odgovarajuću glazbu možete vidjeti ovdje). To poglavlje napravljeno je (možda bi trebalo reći napisano, ali to bi bio previše jednostavan opis) u Power Pointu, posve neočekivanom i, prema mojim saznanjima, nikada dosad primijenjenom obliku pisanja književnog djela.

RJ: Ono što me najviše impresioniralo u knjizi je upotreba PowerPoint (u daljnjem tekstu PP) prezentacije unutar književnog djela. Da li ste to poglavlje od početka tako zamislili i je li to prvi put da se takvo nešto koristi u literaturi?

JE: Od početka sam znala da ću nekako iskoristiti Power Point prezentaciju, ali nisam znala točno kako – pogotovo što ga nisam niti imala na računalu, ali željela sam to svejedno napraviti. Moja želja je bila da svako poglavlje ima svoje raspoloženje, ton i osjećaj, da svako bude posve drugačije napisano – bio je to velik tehnički izazov. U jednom mi se trenutku učinilo da sam već ionako iscrpila sve konvencionalne načine pisanja i nisam ih željela ponavljati – tako da sam čak jedan odlomak pokušavala napisati kao epsku pjesmu, ali mi nije uspijevalo…

Mislim da bi to bilo izvrsno, ali na nesreću sam užasna pjesnikinja, pa, eto… ali PowerPoint je u Americi postao zbilja toliko uobičajen da ga svi i svuda koriste. A budući ga svi svuda koriste, pomislila sam da bi mogao biti dobar za pisanje fikcije. To je efektan način za pripovijedanje.

I tako, prvo sam morala kupiti još memorije za svoje računalo, pa onda još i program i kada sam to sve napravila, shvatila sam je cijeli taj korporativni i hladni sistem prikazivanja ipak nekako – neprivlačan u smislu pisanja. Dosta sam se s tim namučila. K tome, budući da je sam sistem već takav, mislila sam da ga trebam koristiti kroz neki lik koji pripada tom svijetu, to je barem bio logičan izbor. Možda i previše logičan, pa sam na kraju odustala od njega. Nisam znala kako bih ga na kraju iskoristila, pa sam prodala knjigu – bez toga poglavlja.

Dodano je tek u zadnji čas - dok sam revidirala knjigu po zadnji put, sinulo mi je kako bih ga ipak mogla iskoristiti, jer bez tog poglavlja nisam mogla čitateljima pokazati što je na kraju bilo sa Sashom i njezinim životom. To me mučilo, a nisam htjela na klasični način pisati o njoj jer je cijela moja zamisao te knjige bila da nitko od likova ne bude u centru pažnje više od jednom. I onda mi je odjednom palo na pamet da glas dam Sashinoj kćerki – jer ako ga koristi dijete, onda više neće imati tu korporativnu hladnoću.

RJ: Osobno mislim da je to najbolji i najdirljiviji dio knjige – ja možda jesam u PMS-u, ali izmamio mi je suze…

JE: Da, ljudi mi to često govore, i to u pravilu muškarci. Ne mislim da bi to poglavlje imalo isti utjecaj na ljude kada bi bilo napisano na klasični način.

Profil
Roman Jennifer Egan nedavno je preveden na hrvatski u izdanju Profila
RJ: Znači, pisali ste direktno u PP-u, ili ste prvo napravili skicu na papiru?


JE: Ne, ne, ja uvijek tvrdim da ako se neka priča može ispričati na tradicionalan način, onda je tako treba i ispričati. Ja sam osjećala da je ne mogu tako ispričati – moji književni eksperimenti su uspješni samo ako ih ne mogu nikako drugačije izraziti nego samo na taj odabrani način. Tako da sam to direktno pisala u PP-u, iako ostalo pišem olovkom na papiru. Za ovu priču mislim da bi bila previše sladunjava, previše plitka i jednostavna – jednom riječju – previše sentimentalna.

Ali korporativna hladnoća PP-a to taman dobro balansira – nadala sam se da će to biti idealan spoj eksperimentalne forme i tradicionalnog sadržaja. PP je žanr koji se sastoji od diskretnih trenutaka odvojenih – pauzama. Nema kontinuiteta, i to je upravo ta ideja oko koje sam gradila knjigu – određeni trenuci i iskustva oko kojih su pauze, dok vrijeme radnje teče naprijed ili unatrag… to je bila strategija moje knjige. A budući da se PP 50 posto vremena sastoji od tih pauza, stanki, koje su važan dio – ne samo glazbe, što je kroz knjigu očito, nego i našeg doživljavanja vremena. Kada osjetimo tu pauzu, kao u određenim trenucima kada nam se čini da vrijeme ne teče, onda ga zaista postanemo svjesni. Dakle, ne samo u onim svakodnevnim trenucima tipa – 'oh, ne, zakasnit ću na...', 'imam rok za…'.

Kada vrijeme stane, postajemo ga svjesni i u tome mi je PP pomogao – da vidim jasno te pauze – jako sam sretna što je to sve uspjelo, jer sam bila zbilja odlučna i opsjednuta time. Osjetila sam da bi knjiga bila neizmjerno moćnija kada bih uklopila takvo poglavlje.

RJ: S obzirom da ovaj razgovor preko Skypea snimam svojim iPhoneom kako bih ga mogla vjerno prenijeti čitateljima, a u zadnjem odlomku knjige protagonisti koriste Star, napredniju inačicu smart telefona – Compact, kojim se mogu služiti čak i mala djeca prije nego nauče čitati i pisati (njihova inačica kompakta zove se Starfish, a ima aplikaciju PicMail – slikovnu poštu), zanima me da li ste svjesno odlučili pisati završno poglavlje, u – u neku ruku sci-fi maniri?

JE: Nenamjerno sam završila u budućnosti – kada sam shvatila da se Alex pojavljuje samo na početku knjige, kao Sashin date 2006, a ipak je upečatljiv lik, htjela sam na neki način popratiti što je bilo s njim dvadeset godina kasnije, kada postaje sredovječan. Jedini način da to napravim bio je da malo zađem u budućnost. Htjela sam to nekako izbjeći, ali bih onda početak knjige morala vratiti previše unatrag, prije nego što sam i sama rođena.

U trenutku kada sam to pisala, prije kojih pet godina – tek su se počeli pojavljivati prvi smart telefoni, prvi iPhone, a društvene mreže nisu predstavljale ono što su sada. Puno velikih odluka u svom pisanju nisam donijela razmišljajući, nego spontano i instinktivno – jer moj razum ima tendenciju ići utabanim putovima, što se vidi i iz moje početne ideje oko PP-a – da uzmem lik iz korporativnog svijeta, ali impulzivno i intuitivno sam na kraju odlučila da se njime služi djevojčica.

Tada kada sam pisala to završno poglavlje, taj je dio zvučao satirički, ali problem sa satirom i protokom vremena je u tome što neke stvari za pet godina više nisu smiješne – ili nisu više aktualne ili postanu obične. Eto, tako je s pisanjem o budućnosti u Americi – bez obzira koliko bio smiješan i bizaran scenarij koji ste zamislili, kao da se ubrzo ipak ostvari… To je također bio velik problem s mojim prethodnim romanom 'Look at me' ('Pogledaj me', nije još objavljen kod nas) – danas nekako već zvuči – retro. Nažalost, pisanje i objavljivanje fikcije traje tako dugo da je vrlo teško napisati nešto futuristički, jer ako čovjek ima dobar instinkt, čak i ako piše satiru, stvarnost priđe toliko blizu fikciji da postane gotovo neodjeljiva od nje.

RJ: Moram reći da sam ja smart telefon za predškolsku djecu kojim se ona mogu služiti za kupovinu ipak (možda neopravdano) doživjela kao satiru – iako Hrvatska tehnološki baš i ne zaostaje za Sjedinjenim Državama. Ali za nekoliko godina, tko zna, možda će ispasti će da ste telekomunikacijska vizionarka! Da li vam ta tehnološka međupovezanost puno znači? Pitam vas to jer u romanu također govorite i o samoći iako su ljudi danas povezani na toliko različitih razina da ne mogu, a da se ponekad ne upitam: jesmo li ikada zaista sami?


JE: Mislim da moj roman 'The Keep' govori o stanju u kojem sada živimo. Mogućnosti međusobnog komuniciranja na daljinu na taj način zapravo kao da odražavaju 'gotičko' stanje (pri tome autorica ne misli na gotičare kao muzičko-modni fenomen, već na vrijeme kada su bili popularni tzv. 'gothic romani' – 18. i 19. stoljeće, op. a.), zato mislim da cijelo društvo pati pod povijesnog 'slijepog kuta' – svi sve znamo o svakome, svi smo na neki način povezani kao nikada prije… Ne mislim da je to točno. Naprosto smo se vratili toj povezanosti koja je nekada bila uobičajena. Tada ljudi nisu niti izdaleka toliko putovali, pa su se međusobno poznavali – bili su doista 'umreženi'.

Sipa
Jennifer Egan u društvu Marte Stewart na svečanosti povodom dodjele Pulitzerove nagrade
RJ: Naravno, kod nas je to i dalje tako, pogotovo u malim mjestima, ali ljudi u Americi vrlo rijetko cijeli život provedu u jednom gradu, često sele radi školovanja, posla i tako su često 'izmješteni' iz svoje sredine, što nadoknađuju današnjim neograničenim mogućnostima komunikacijske tehnologije…


JE: Mislim da je istina nešto čega nisam bila svjesna dok to nisu primijetili književni kritičari. Jedan od principa strukture u knjizi ('Vrijeme je opak igrač', op. a.) koji mi se posebno sviđa je to što odražava iskustvo koje imamo online – za računalom. Radoznalost, koju je lako zadovoljiti i brzo prijeći na nešto drugo – nisam o tome razmišljala svjesno, ali mislim da su u pravu. Struktura romana je, kao i struktura online iskustva, nekako – razmrdana, ne kreće se pravocrtno. Sama inače nisam neki fan online iskustva, ne volim baš ekrane, iako stalno koristim internet.

Što se tiče samoće, za mene je putovanje nasamo bilo jako važna stvar – prešla sam cijelu Europu Interrailom početkom osamdesetih i jako mi je važan bio intenzitet osamljenosti kakvu sam tada osjećala. Nije to bio uvijek ugodan osjećaj, da se razumijemo, ali je bio jako važan i koristan za moj kasniji život, oblikovao me. Smatram da sam sretna što sam rođena 1962, jer sam tokom života svjedokom cijelog spektra tehnoloških promjena. Sjetite se, nekada, kada biste nekog nazvali, telefon bi zvonio i zvonio: ili biste nekoga dobili, ili nitko nije podizao slušalicu – ili biste čuli signal da je zauzeto. U vrijeme telefonske sekretarice već sam imala oko dvadeset godina, a to je bila velika inovacija. A danas?

Mislim da danas nije moguće postići spontanu osamljenost, odnosno osamu – čovjek bi morao donijeti svjesnu, čak subverzivnu odluku da se nikome ne javlja unatoč mnogim mogućnostima koje se za to danas pružaju. Da moja djeca otputuju u Kinu, naprimjer, i ne jave mi se tjednima, kao što se ja nisam javljala mojoj mami, mislim da bih poludjela! Kada bi čovjek danas odabrao ne komunicirati putem tehnologije, to bi značilo nešto posve drugo.

Putovanje mi je jako važno, jako sam puno putovala i sada sam malo frustrirana jer imam puno poziva na putovanja, ali djeca su mi još relativno mala (osam i 10 godina) pa ne želim. A grize me pomisao da možda neću poslije imati toliko prilike jer tko zna hoće li me htjeti – tko zna kako će proći moja sljedeća knjiga i kako će izgledati budućnost?!

RJ: Nekako mi se čini da nemate razloga za strah. Inače, zarazili ste me konceptom 'Pjesme s pauzom' kojom je opsjednut jedan od likova, autistični dječak Lincoln. Sada više ne mogu ne primijetiti pjesme koje imaju pauzu i svaki vas se put sjetim – kako ste došli na tu ideju?

JE: Čitala sam knjigu Jacoba Schlichtera, bubnjara grupe Semisonic 'So You Wanna Be a Rock’n’Roll Star' u kojoj on govori o miksanju pjesme 'Closing Time' i važnosti pauza u glazbi, i to sam si zacrtala kao nešto što će mi poslužiti za knjigu. Inače, prošle sam godine gostovala u radio emisiji Johna Schaefera (glazbenog novinara, op. a.) koju je posvetio pjesmama s pauzama, pa ako vaše čitatelje zanima, mogu je poslušati ovdje.

RJ: 'Vrijeme je opak igrač' je otkupila televizijska kuća HBO, tako da se možda uskoro možemo nadati serijalu?

JE: To bi bilo divno, ali ja se nekako ne usuđujem nadati da će biti tako, znate – HBO otkupljuje jako puno materijala, tako da…

RJ: Ako do toga ipak dođe, a ja se nadam da hoće – da li ćete biti dio stvaralačkog procesa?

JE: Pa, uzeli su me za konzultanticu, ali nisam htjela pisati scenarij, jer se volim na neki način okrenuti od onoga što sam napravila, uzeti odmak tako da se mogu posvetiti nečemu drugom.

RJ: I na kraju, želite li još nešto podijeliti s našim čitateljima?

JE: Baš zato što volim putovati, jako mi je važno da je knjiga prihvaćena i u drugim zemljama – za mene kao Amerikanku bilo je jako važno da neko vrijeme provedem izvan Amerike. Važno mi je biti svjesna kako ona izgleda izvana – bilo bi mi tužno da me čita samo američka publika.

RJ: Da, kada smo već kod toga, vidjela sam da ste se pojavili na skupu pokreta Occupy Wall Street…

JE: Da, svi su se pitali zašto nisam govorila, ali ponekad mi se čini da je mnogo važnije slušati. Bilo mi je važno da budem tamo u svojoj funkciji novinarke, ostala sam satima, bilo je jako zanimljivo.

I na kraju, što još da vam kažem – baš zbog svoje strasti za putovanjem oduševljena sam što je knjiga objavljena u vašoj zemlji, uvijek su mi važna strana izdanja…

RJ: A ja sam oduševljena što niste uvrstili epske pjesme u knjigu, jer to bi bilo jako, jako teško prevesti. Iako, moram vam reći da je prijevod na hrvatski odličan (prijevod: Mihaela Velina).

JE: Jako me to veseli, i pozdravljam hrvatske čitatelje.

Hvala, Jennifer, držimo fige da jednoga dana doputujete i do nas…
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još