Kada je pak riječ o njegovoj sveukupnoj spisateljsko-scenarističkoj karijeri, svakako treba izdvojiti njegove kultne – i donekle autobiografske – scenarije za filmove 'Sjećaš li se Dolly Bell?' i 'Otac na službenom putu', prema kojima je Emir Kusturica snimio vrlo uspješne filmove. Za potonji je nagrađen i Zlatnom palmom u Cannesu.

Odnos s kontroverznim Kusturicom jedan je od ključnih u Sidranovom životu, prekinut ratom u BiH te Kusturičinom podrškom za Miloševića i njegovu velikosrpsku politiku. Ipak, prošle godine su se stari prijatelji ponovno sreli i pokušali razjasniti međusobne prijepore, a Kustrurica je i u svojoj autobiografiji 'Smrt je neprovjerena glasina' s mnogo toplih emocija pisao o Sidranu i njegovu talentu, ali se čini da neke jednom slomljene stvari nikad više ne mogu biti sastavljene.

Od pjesničkih djela Abdulaha Sidrana svakako treba izdvojiti veličanstvenu poemu 'Zašto tone Venecija', napisanu tijekom sarajevske opsade, koja predstavlja ujedno i jedno od najmoćnijih literarnih svjedočanstava o ratu u Bosni i Hercegovini. Upitan o svojim raznolikim kreativnim identitetima, Sidran uvijek ističe da se prvenstveno smatra pjesnikom, jer i danas – kada je poezija poprilično zanemarena – ljudi istu smatraju mjerilom ljepote.

'Poezija je nedosegnuti način, od onoga što je čovječanstvu dano da se izražava, za iskazivanje ljudske suštine. Muzika je tu još jedina (konkurencija, op. a.)', kaže Sidran.

O svojem životnom stavu, akumuliranom kroz godine iskustva, Sidran kaže sljedeće: 'Mislim da nam na svijetu ništa nije više preostalo nego da se zajebavamo sa svim, svim, svim.'