Kada se susretnu književni kritičari u Hrvatskoj – dakle oni ljudi za koje se stalno naglašava u većini mainstream i alternativnih medija da ne postoje – razgovor se, očekivano, često vodi o aktualnoj književnoj produkciji. Realno, u velikom dijelu se prigovara i žalopoji, smrknuto se konstatira da se na toj knjizi trebalo raditi duže, odnosno da se iz one trebalo isjeći više. Bez obzira na (samo)ironičnu intonaciju ovog uvoda, te kritike i primjedbe manje-više stoje, definitivno ona da se na knjizi trebalo raditi više, što uključuje i mnoge urednike istih. S druge strane, rijetko se događa da sretneš kolegu ili kolegicu koji će ti reći za neki roman: 'E pa to obavezno moraš pročitati' ili 'Vidjet ćeš, pozitivno ćeš se iznenaditi'.

U slučaju prvog romana Luke Bekavca, koji inače radi na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, dogodilo se baš to što se tako rijetko događa, s više strana, od potpuno nepovezanih ljudi, s različitim literarnim ukusima, moglo se čuti da se 'Drenje' obavezno treba pročitati. U redu, preporučeno – učinjeno! I prije nego se upustim u ekspliciranje zbog čega je 'Drenje' doista odličan i iznenađujući roman, treba još napomenuti da su sve te usmene preporuke urodile čitateljskim angažmanom, pa zato sada i ja nastavljam širiti (opravdanu) famu. Dakle: obavezno morate pročitati 'Drenje', pozitivno ćete se iznenaditi.

'Drenje' je naziv fiktivnog sela u Baranji, koje aliteracijom imena sugerira svoj mračni sadržaj. Smjestiti radnju svojeg prvijenca u baranjsko selo, i to još u 1999. godinu, na prvi pogled izgleda ognjištarski dosadnjikavo, te izaziva strah kako je riječ o još jednoj ruralnoj lamentaciji kakvih je iz Slavonije u književnom smislu izašlo previše. No 'Drenje' je daleko od toga, prvo po Bekavčevom raskošnom i sigurno izvedenom stilu, od prve do zadnje rečenice.

Ima tu nešto kvorumaškog sitnog veza, koji u 'Drenju' nikad ne postaje iritantan, jer su rečenice lijepe, razvedene, a uvijek savršeno jasne, pune pjesničkih slika i začudnih izraza, i najvažnije – bremenite atmosferom. Bekavac već u prvom romanu pokazuje distinktivan autorski glas, s opravdanom samouvjerenošću vodi svoju priču te nikad ne gubi čitateljsku pažnju sa svojim rečeničnim labirintima.

'Drenje' je puno evokativnih opisa pejzaža, što se danas može smatrati anakronim ili dosadnim, ali je u ovom romanu daleko od obojeg. Autor ima tu moć da krajoliku pristupi iz perspektive 21. stoljeća te se u tim opisima nalaze posijani tehnički izrazi, koji još više doprinose snazi rečenica. No, osim kao dokaz Bekavčeve sposobnosti pisanja, ti opisi imaju i dublju funkciju unutar same priče, pretvarajući selo Drenje, i njegovu okolicu, u glavni lik romana.

Nominalno je to mlada znanstvenica Marta (jednom se spomene i da se preziva Vaszary), koja se kao kratkotrajna asistentica pridružuje u Drenju od alkohola propalom profesoru Markoviću. On se u baranjskoj pustari bavi nejasnim projektom odgovarajuće konfuznog naslova 'Utjecaj Domovinskog rata na bioakustičku sliku Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog srijema'. Kako se odmah u 'Drenju' naglašava, Marta je 'pretpostavljala da je riječ o jednom od onih mutno definiranih projekata općenitog naziva koji garantira dugovječnost, stalan pritjecaj novca iz nadležnih ministarstava, opčinjenih uporabom nekolicine čarobnih riječi i impliciranom sufestijom nacionalnog interesa, ako ne i nacionalne sigurnosti'.

Odmah se mora će da 'Drenje' nije roman u kojem će se, bez obzira na mjesto i vrijeme radnje, arheologizirati tzv. istina o Domovinskom ratu, iz jednostavnog razloga što Bekavac ima mnogo veće ambicije od toga. Metafizičke. Pritom je navedeni citat dobra ilustracija autorove sposobnosti da u jednu rečenicu ubaci brojne informacije i opservacije, o svojim likovima, širem društvenom kontekstu, ljudskoj psihi i njenom rasapu.

Bekavac u pola rečenica može tako definirati svoje ključne likove, iznijeti kompleksne tehničke i filozofske koncepte, a ta sigurnost izražavanja mu omogućava zgusnutost teksta. Za 'Drenje' se ne može reći ni da je pisac na njemu trebao još raditi, niti da se trebalo više rezati, jer je manje-više sve na svom mjestu. Jedini prigovor na Bekavčev stil išao bi u pravcu pretjeranog inzistiranja na bojama, što je inače korisno u opisima krajolika i okruženja, ali na kraju tu ima par 'jarkocrvenih' i 'sivoplavih' viška.

Ispostavlja se da projekt profesora Markovića jest 'mutno definiran', ali ne iz gore opisanih razloga, nego jer se bavi misterioznom pojavom, koju uništeni profesor naziva 'katastrofa' i koja se Marti na početku čini kao fatamorgana nastala pod utjecajem previše rakije. O čemu je riječ, ne bi bilo fer precizirati, nego se treba otkriti čitanjem knjige, ali se mora naglasiti da se Luka Bekavac nije uputio u potragu za Bogom. U 'Drenju' se pred kraj dolazi i do te opcije, koja se onda, smireno ali nemilosrdno, dekonstruira do uništenja, pokazujući da u ljudskom životu i našem svijetu postoje mnogo veće i izazovnije misterije od infantilne kršćanske vizije Boga kao sjedokosog, bradatog poliglotskog starca, zaduženog za bdijenje nad nestašnim ljudskim rodom. Riječ je o romanu koji je mnogo više intelektualno zaigran i potentniji od takvih banalnosti.

Inače, 'Drenje' sa svojim opsegom od 150 stranica nije dug roman. No Bekavčev stil poziva na usporavanje čitanja, šmekanje svake rečenice i lirske slike, zaustavljanje u promišljanju oko psiholoških mijena i stanja malobrojnih likova. Kako bi se to preuzetno reklo u teoriji, strategije čitanja 'Drenja' su raznolike. Može mu se pristupiti kao misteriju do čijeg se kraja nezajažljivo čitateljski galopira, što nudi svoje prednosti, jer pisac napetost čvrsto drži na jednoj vibrirajućoj žici. Druga mogućnost je ići sporo i pažljivo, zamišljati svaki odlomak, za što se nudi mnogo 'mesa', s obzirom da je 'Drenje' jedan od najvizualnijih tekstova suvremene hrvatske književnosti. A može se ići s jezovitom atmosferom, koja se pojačava kako roman odmiče. Činjenica da jedan roman u svom pripovjednom DNK pruža automatski nekoliko strategija čitanja još jedan je dokaz kvalitete ovog teksta.

Sve to, i još mnogo više, govori u prilog 'Drenja' u literarnom smislu, no ovaj je roman iznenađujući jer svojim stilom, temom i autorskim pristupom totalno iskače iz većine današnje hrvatske prozne produkcije. Prve asocijacije koje 'Drenje' budi su, koliko god kontraintuitivno bilo, Turgenjev 21. stoljeća na tripu, dok se u opisu društvenog raspada u izoliranom baranjskom selu (naročito u maestralno predočenoj sceni seoske tuče) naslućuje i 'Kuga' Alberta Camusa. Kada je riječ o domaćoj književnosti, možda mu je najbliži rođak također kratki roman 'Sanatorij' Gorana Tribusona iz 1993, s kojim 'Drenje' dijeli slavonsko-baranjsku lokacijsku izoliranost, zlokobnu atmosferu i opori pesimizam. Ipak, nema smisla previše učitavati u 'Drenje', koje je prvenstveno samosvojno autorsko djelo pisca od kojeg se nakon ovog romana treba očekivati još više. S obzirom na sigurnost i samouvjerenost kojom ovaj tekst zrači, Bekavac ne bi trebao imati problema nositi se s takvim, budućim velikim očekivanjima.
Dakle, da ponovimo: obavezno morate pročitati 'Drenje', pozitivno ćete se iznenaditi.