Književnost MILO MANARA NA CRŠ-U

'Ja sam najnormalniji seksualni manijak, kao i svi drugi ljudi!'

'Nemam natjecateljski duh i ne volim klasificirati. Čitam sve stripove svih autora koji mi dođu u ruke. Među njima ima onih koji me obuzmu, a druge samo prolistam. Ali, postoji autor koji je za stepenicu veći od Boga, to je Moebius (Jean Giraud)', rekao je u na susretu s publikom u sklopu 14. izdanja festivala stripa Crtani romani šou jedan od najvećih crtača stripa na svijetu, Talijan Milo Manara

U razgovoru s publikom koji je moderirao Marko Fančović, Milo Manara odgovarao je na raznovrsna pitanja iz publike, od najjednostavnijih do onih koji zaista dotiču bit stripa i njegove osobne poetike.

Kako je Manara ujedno i velik dio svoje slave zaslužio erotskim stripom, kao i suptilnim prikazima ženskog tijela, nije ga zaobišlo ni pitanje o njegovoj fascinaciji erotskim. Priznao je da već dugo ima univerzalni odgovor, zapravo citat iz romana 'Mala bubnjarica' Johna Le Carréa, pa ga je ponovio i na susretu sa zagriženim domaćim stripoljupcima u zagrebačkom Kulturno informativnom centru. On glasi: 'Ja sam najnormalniji seksualni manijak, kao i svi drugi ljudi!'

Kako je sam i autor scenarija za mnoge svoje stripove, pogotovo one eksplicitnijeg sadržaja, Manara je priznao i da je nastao možda i najpoznatiji od njih, 'Klik': 'Ta priča je stvorena po narudžbi urednika jedne revije za muškarce. U redakciji tog časopisa u Rimu upoznao sam jednog od novinara, koji je bio nizak, grbav, šepav, smrtno blijed i s crvenim očima poput albino zeca. Unatoč tome, bio je okružen prekrasnim djevojkama.

Nisam nikako mogao dokučiti što one rade pored njega i kako mu to uspijeva. Došao sam kući, upalio televizor i tada mi je palo na pamet da bi on mogao imati nekakav daljinski upravljač. Dakle, ništa u toj priči nije iz mojega osobnog iskustva. Inače, moji scenariji podjednako su rezultat fantazije, osobnih sjećanja i priča drugih.'

O suradnji s Hugom Prattom

Oca Corta Maltesea Manara je upoznao 1979. i ostao s njim u prijateljstvu do njegove smrti 1995: 'Imao sam dar koji je Pratt jako cijenio: uvijek sam znao kad je pravi trenutak da odem prije nego što me se zasiti. On je imao dosta težak karakter, bio je vrlo slobodan duh koji nije trpio nikakva ograničenja, čak ni ona koja predstavlja prijateljstvo. Jedini sam crtač stripa za kojega je napisao čak dvije priče i vjerojatno sam jedina osoba na svijetu s kojom se nikada nije posvađao.'

No, najnormalniji seksualni manijak ujedno je i izvanredan crtač, opsjednut ilustracijom još otkad je s četrnaest godina ilustrirao 'Ilijadu' i 'Odiseju' pa sve do danas. U zanimljivije radove na tom polju sigurno se ubraja i kaciga za motociklističkog talijanskog šampiona Valentina Rossija, kao i prikaz pokojnog Ivana Pavla II okruženog anđelima, ali ženskim i prepoznatljivo Manarinim. S obzirom na to da je ilustracija bila objavljena na dan Woytiline beatifikacije, ne čudi da je u Italiji podigla popriličnu buru, pa se o noj raspravljalo i u tamošnjem parlamentu.

Iako je radio je s najboljim svjetskim scenaristima poput Alejandra Jodorowskog i Neila Gaimana, kao suradnje iz kojih je najviše dobio spominje onu s Hugom Prattom i s jednim od najvećih talijanskih i svjetskih filmskih redatelja Federicom Fellinijem. Kako redatelj nije mogao biti tek 'običan' scenarist, sam je skicirao storyboardove koje je Manara morao crtati u svom stilu, pa nositi velikanu na recenzije i korekture, da bi tek onda mogao zaista početi raditi na finalnom proizvodu. Za Manaru je to bila, tvrdi, velika škola, vjerojatno i zato što je taj posao zaista bio bitno drukčiji od svih ostalih jer inače scenaristi isporučuju napisanu priču i strip vide tek kad je objavljen.

O odnosu priče i slike u devetoj umjetnosti, najveća zvijezda ovogodišnjeg CRŠ-a također je imala što reći, potaknuta pitanjima iz publike koja se pokazala izrazito zainteresiranom i vrlo komunikativnom za domaće prilike. Za Manaru je strip narativna disciplina i stoga vjeruje da je u njemu ipak najvažnija priča: 'Volio bih da čitatelj, nakon što pročita strip, ostane zadivljen pričom, a ne crtežom. Smatram da crtež treba služiti priči. Oni koji rabe karikaturalni crtež, što apsolutno poštujem, žele umetnuti svoju osobnost između crteža i priče. Ja ne želim da bilo što stoji između čitatelja i priče, želim da moj crtež bude što klasičniji i što ilustrativniji.

Kad je slikarstvo izgubilo bitku s fotografijom u reprezentiranju zbilje, sama je tema izgubila na značenju i postao je važan način kako se što prikazuje. U stripu je obrnut slučaj, u njemu je važnije što je prikazano a ne kako. Važno je da to bude najučinkovitiji način jer je bitna priča, jer sličice u stripu nemaju zasebnu vrijednost nego tek ako se uzme u obzir onu prije i onu nakon nje. Želimo li povezati film i strip, dobivamo animirani film, on je sinteza tih umjetnosti. Strip je zato udaljeniji od likovnih umjetnosti i bliži filmu i književnosti.'

Poznat širom svijeta, Manara se morao dokazati i u američkom stripu, za što je izabrao serijal 'X-men' jer smatra da se nitko nije pravi strip crtač ako se barem jednom ne okuša na američkim superherojima. Razliku između komercijalnog i autorskog stripa priznaje, ali vjeruje da pravi majstor mora moći funkcionirati u oba polja.

Stoga i on uvijek istodobno radi nekoliko projekata pa trenutno s Adrianom Celentanom priprema seriju kratkih animiranih filmova te radi autorsku biografiju Caravaggija kao povijest sedamnaestostoljetnog Rima iz perspektive triju slikarevih modela. Bude li i hrvatskog izdanja, a sudeći po broju albuma koji su doneseni na potpisivanje trebalo bi ga biti, možda ovo neće biti i posljednji Manarin dolazak u Zagreb.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još