Književnost KNJIŽEVNA KRITIKA

'Zapažanja': Umijeće prerušavanja

Autentični i originalni Bessyin pripovjedni glas najviše od svega impresionira u romanu 'Zapažanja' suvremene britanske spisateljice Jane Harris. U tom odabiru diskursa osobe koja je ne samo povijesno, već i jezikom, kulturom, identitetom, ukupnim habitusom vrlo udaljena od same autorice, upravo je izvorište literarnosti i onog začuđujućeg i inovativnog u ovoj fikciji

Škotska, sredinom 19. stoljeća. Seosko imanje u okolini Edinburgha. Imena Dvorac Budalec, ali ovo 'dvorac' vara jer prije je to gospodarska kuća negoli raskošno zdanje. Tu se zatekne i zapošljava šesnaestogodišnja Bessy. Gospodarica joj je divna, ali prilično čudna – ima neobične zahtjeve, mijenja hirovito raspoloženja i traži od Bessy da vodi dnevnik o svojim svakodnevnim poslovima. Srećom, Bessy zna pisati, naučio ju je bivši poslodavac, zapravo, on ju je spasio, 'maknuo s ulice', i kod njega je služila dok nije umro.

Uskoro Bessy razotkriva tajnu svoje gospodarice, ali time priča nije razriješena, već se još luđe zapetljava. U nastavku bit će i duhova i leševa, seoskih tajni i seksualnih napastovanja, skandala i potjera, luđaka i sretnog, mirnog života, istina u neuobičajenim okolnostima... Bit će i ljubomore i izdaje, politike i nasilja u odrastanju, fascinacije znanošću i rugalačkog pjesništva. Gotske atmosfere i detektivske potrage, sentimentalizma i racionalizma...

Glas Druge

Najbolje je pak to što o svemu pripovijeda sama Bessy, i to svojim nedotjeranim, ali zato vrlo upečatljivim jezikom. Ponegdje Bessy navodi ulomke iz gospodaričinih ili nečijih tuđih bilježnica, pisane drukčijim stilom; no, perspektiva priče ostaje sasvim njezina.

Taj autentični i originalni Bessyin pripovjedni glas najviše od svega impresionira u romanu Zapažanja suvremene britanske spisateljice Jane Harris. U tom odabiru diskursa osobe koja je ne samo povijesno, već i jezikom, kulturom, identitetom, ukupnim habitusom vrlo udaljena od same autorice, upravo je izvorište literarnosti i onog začuđujućeg i inovativnog u ovoj fikciji.

Takav diskursivni odabir je u punom smislu odabir Drugog i Drukčijeg, jer taj Drugi nije tu samo marioneta koju pripovjedač bez puno muke uspjeva pokretati u romanu, već je toliko različit od same autorice da je bilo potrebno doista ovladati umijećem pripovjednog prerušavanja. Glas Drugog, točnije Druge u Zapažanjima je višestruko zanimljiv jer riječ je o ženi niskog roda, sumnjive prošlosti i slaba obrazovanja, za razliku od nekih sličnih djela u kojima je takav glas 'prošlosti' rezerviran za ljude iz više klase ili one na izvoru važnih događanja, koji se u romanu onda pojavljuju u funkciji svjedoka velike povijesti.

Kako Bessy pripovijeda, tj. zapisuje priču (po nalogu ljudi koji istražuju događaje), ona smanjuje greške i nespretnosti i usavršuje svoj jezik. To napredovanje, svojevrsno opismenjavanje svoje junakinje Harris ne objavljuje deklarativno, nego ga doista provodi na jezičnom polju. Kako odmiče priča, mijenja se i Bessyina perspektiva i njezina sposobnost pripovijedanja - i time se posredno otvara tema ženske emancipacije, iako ne u smislu ikakvog feminističkog programa ili uzdizanja na klasnoj ljestvici, već u smislu razvoja osobnih sposobnosti i osamostaljenja. Također, temom jezičnog usavršavanja, prelaska od zamuckivanja do tečnog izražavanja, u podtekstu se referira i na proces pisanja, traženja fikcionalnog glasa i književnih vrijednosti.

Smjehovna kultura Britanije

Bessyin je jezik pun grešaka, iskrivljenja, žargona, poštapalica, lokalizama kojima se sugerira njezino irsko porijeklo (teško je tu bilo naći ekvivalente u hrvatskome). U njemu se odražava i narodna kultura toga kraja, onaj tip Bahtinove smjehovne kulture koja živi usporedno ili usuprot tzv. visokoj kulturi i povremeno nalazi i svoj iskaz u nekim njezinim djelima. Ukorijenjenost u narodnu/pučku kulturu Britanije vidljiva je npr. u satiričnim, rimovanim pjesmama o svakodnevnim događajima koje Bessy sama smišlja, pjeva i pamti (ne zapisuje ih) i koje su pune prostota, grubog humora i dinamična ritma. Također, vidljiva je i u njezinom praznovjerju, jezičnim kletvama i slobodnijem odnosu prema tjelesnom, i to ne u smislu kakva skandaloznog razvrata kakav opčinjava građansku kulturu (u romanu seks, iako i nasilan, nije neka 'velika stvar'), već u njezinu slobodnom – ali ne rableovski grotesknom – zafrkavanju sa svime što je vezano uz tijelo, od oblina do tjelesnih izlučevina.

Privatno i javno

Iako je cijeli roman ispripovijedan kroz perspektivu takvog lika i iako su u njemu snažno izraženi postupci literarnog 'snižavanja', Harris uspijeva dati širu, disperzniju sliku tadašnjeg britanskog društva. Npr. ona naznačuje socijalnu slojevitost i daje krokije uličnog života i miljea pijanaca, prostitutki, siromaha (osjeća se tu utjecaj Dickensa), a vrijeme industrijalizacije dočarava uvodeći motiv prvih željeznica i fascinacije brzinom. Socijalni uvid u višu klasu pruža lik gospodarice zaglavljene između kućanstva i potrebe za ostvarenjem u nekom radu, usamljene i opsesivne, slično kao Madam Bovary u dijalogu sa sobom. Samo prijateljstvo između Bessy i gospodarice, unatoč njihovim klasnim, kulturnim, svjetonazorskim razlika, zapravo je autoričina lijepa, literarna fantazija i posveta ideji ženske solidarnosti.

Zapažanja su me u mnogome podsjetila na roman Na kraju dana suvremenog britanskog književnika Kazue Ishigura. Naime, kod Ishigure pripovjedač je batler Stevan; njegov je glas odmjeren i aluzivan, dok je opći ton romana starinski melankoličan. U njegovu pripovijedanju tijekom šestodnevnog putovanja izvanredno se oslikava svakodnevica klase koja je već na zalazu, ali i širi društveni kontekst rata u Europi, imperijalizma, političke koketerije visoke klase s idejama nacizma itd. Kod Harrisove pripovijeda priprosta sluškinja, ona je izravna, duhovita i optimistična, a u pozadini se također vrlo dobro ocrtava društvena panorama, naglašava se i politički kontekst (kroz muški svijet romana), ali je opći ton sasvim drukčiji nego kod Ishigure.

Pisati u velikoj tradiciji

Zapažanja su debitantski roman Jane Harris i do danas su prevedena na desetak jezika, objavljena kod niza uglednih izdavača (od Fabera do Pinguina), nominirana za važne nagrade (Orange za najbolji roman), dok je autorica uvrštena u top britanske autore za budućnost. Harris je inače i scenaristica, autorica kratkih priča, a nakon ovoga objavila je i roman Gillespie and I.

Te činjenice ne spominjem zato da bih dodatno verificirala čitateljsko/kritičku procjenu, već da bih podcrtala da debitantski roman može biti visokokvalitetan – ali u tome, osim umijeća, određenu uloga igra i kontekst u kojem se takav roman ispisuje. Ovdje je to kontekst velike književnosti, velikih romanesknih zahvata i impresivnih fikcionalnih svjetova na koje se autor/ica 'početnik/ica', ako ni po čemu drugome onda po logici književnog pamćenja, može vezati. Ne samo da su ispred njega – i na njegovu jeziku – mnogi pisci oživjeli neko historijsko vrijeme, nego su i istražili razne diskurzivne rukavce, iskušali narativne smjerove, pa tog 'početnika/icu' književnost na vlastitom jeziku može nadahnuti u traženju pravog načina za ono ključno – kako napisati priču.

U našoj se tradiciji po pitanju mnogočega pisac može osjećati kao da je sam u gluhoj noći. 'Brujanje' književnih predaka negdje jednostavno zamire. Zato je jako važno ići dalje od obora književnosti na nacionalnom jeziku (pa i jeziku regije), i moguće polazište tražiti posvuda u literarnom svijetu.


Jane Harris: Zapažanja, prevela s engleskoga Adela Kućar Marković, Algoritam, Zagreb, 2011.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još