Književnost KNJIŽEVNA KRITIKA

Žene, laži i crtaći pribor

'Žene' T. C. Boylea roman je o ženama jednog slavnog muškarca, arhitekta i dizajnera Franka Lloyda Wrighta. Sentimentalan poput kakvog ljubavnog romana, a opet mjestimično širih vizura i ambicioznijeg stila, pa ga kao takva ne možemo jednoznačno odrediti

Kada se život neke slavne osobe fikcionalizira i strukturira u romanesknu formu, ključna je perspektiva koju će autor/ica pri tome zauzeti. Znači, iz kojeg će kuta ispripovijedati priču, hoće li je dati kronološki i u totalnom planu, od rođenja do smrti, ili će se fokusirati na neki detalj ili aspekt životne priče, nadajući se da se u njemu zrcali ukupni identitet. Zatim, kako će se sam autor/ica odnositi prema svome 'slavnom' objektu – idolopoklonički, objektivno, ponižavajuće...? Hoće li se maskirati u trećeg pripovjedača ili zagrepsti ispod tuđe kože i pripovijedati u prvome licu? Na što će u priči staviti naglasak: na vrijeme, stvaralaštvo, privatnost...? I što odabir upravo te i takve osobe kazuje o autoru/ici i kontekstu u kojem djeluje?

Širinu mogućnosti različitih perspektiva i diskurzivnih strategija pokazuju već i recentne domaće fikcionalizirane biografije – tako na primjer Slavenka Drakulić u romanu 'Frida ili o boli' ispisuje svojevrsni emotivni dijagram meksičke slikarice, u koji učitava i vlastito iskustvo boli, bolesti i odnosa tijela i umjetničkog rada. Sibila Petlevski u romanu 'Vrijeme laži' (prvom iz trilogije 'Tabu') odabire drukčiju perspektivu i piše ne biografiju već, kako je naziva, nekrografiju psihoanalitičara Viktora Tauska, dajući kompleksan i razlomljen identitetski profil, u čemu, između ostaloga, ukazuje na nesavršenost, nedovršenost i nemogućnost fiksiranja povijesnog lika. Luko Paljetak pak u romanu 'Marin' zadržava tradicionalniji pristup, započinjući priču o dramatičaru Držiću kao zaigranom dječaku i posebno inzistirajući na panoramskoj slici dubrovačkog društva.

Dokumentarac CBS-a (1962.) o slavnom arhitektu
Ustupak imaginarnom čitatelju


Perspektiva iz koje američki pisac T. C. Boyle pripovijeda o životu genijalnog arhitekta Franka Lloyda Wrighta bitno je drukčija o spomenutih. Boyle, naime, zamišlja i oživljuje Lloyda Wrighta najviše kroz njegove odnose sa ženama, i to s tri zakonite žene i jednom ljubavnicom, te kroz očište jednog od njegovih učenika, izmišljenoga mladog Japanca Tadashija Sata.

Boyle je, čini se, smatrao kako su skandalozni privatni život i slobodoumni svjetonazor slavnog arhitekta, koji su punili žuti tisak u njegovim začecima, sami po sebi intrigantna građa za roman. Pri tome je stavio u drugi plan i njegovu vizionarsku arhitekturu, inventivnost i originalnost njegovih tlocrta, promišljanje odnosa prirode i stanovanja, pejzaža i objekta te time dokinuo kompleksniju interpretaciju u kojoj bi se prožimali njegov rad, privatnost, način života, karakter...

Tako ovo zapravo nije roman niti o Lloydu Wrightu, niti o jednom vremenu i prostoru – početku 20. stoljeća u Americi, vremenu gradnje i razvoja, kriza i bogataškog investiranja – u kojemu nastaje znamenita arhitektura, već je to roman o ženama jednog slavnog muškarca. Sentimentalan poput kakva ljubavnog romana, a opet mjestimično širih vizura i ambicioznijeg stila, pa ga kao takva ne možemo jednoznačno odrediti.

Roman ima jasnu strukturu s pripovijedanjem u obrnutom vremenskom slijedu, pravilnom izmjenom prologa i pojedinačnih priča, iz čega je vidljivo da Boyle dobro vlada tehnikama pripovijedanja (ne iznenađuje da predaje kreativno pisanje). Ali, unatoč mijenjanju pripovjednih poza u romanu, autorska perspektiva se skutrila u pogledu onih koji su arhitekta obožavali: prvenstveno njegovih žena, a onda njegovog šegrta. Zato, koliko se god upinjao i koliko god iskusan romanopisac bio, Boyle u 'Ženama' ne impresionira, jer već je ta početna jednadžba preusko postavljena.

Fallingwater, remek-djelo moderne arhitekture
Naravno, forma romana nije po sebi pogodna za ispucavanje terminologije ili diskusije o stručnim temama, a sama bit romanesknog diskursa jest pripovijedanje, a ne deskriptivnost ili analiza. No to nije razlog da se baš svi aduti stave na što je moguće lagodnije klizanje priče od početka do kraja, na urednu i odmjerenu izmjenu sekvenci. Postoje, naime, načini da se tema stvaralaštva uplete u roman, da se njome igra, pa i da ta igra ne bude zamorna, kao što je slučaj u nekim velikim romanima (post)modernizma.

Ovakav autorski izbor doživljavam kao nepotrebni ustupak imaginarnom suvremenom čitatelju koji usred preobilja tekstualnih i slikovnih impulsa, navodno, pažnju može držati samo ako se zadovolji njegova kompulzivna glad za događajnošću. Boyleov roman je skrojen za takvog čitatelja i prema tehnikalijama koje je takvo stajalište unijelo u literaturu – pa je zato zabavan, razumljiv i zanatski vrlo korektno napisan, ali nema dovoljno provokativnosti, erosa ili inventivnosti koje bi po pitanju stvaralačkog pristupa mogle parirati onome što je iskazivao njegov junak baveći se prostorom.

Arhitektura samo kao ambijent romana

Boyle je inače autor impresivna 22 romana, u nekoliko njih se već okušao u romansiranju stvarnih ličnosti i historijskoj fikciji (npr. u na hrvatski prevedenom 'Dr. Seksu'), a i doktorirao je na britanskoj devetnaestostoljetnoj književnosti. Zanimljivo je da je, osim uobičajena istraživanja o svome junaku, pisac i posjetio kompleks Taliesin, gdje se odvija glavnina radnje romana i gdje je arhitekt dugo živio, vodio svoju školu i svojevrsnu arhitektonsko-seosku komunu. Uz to Boyle je, naglasit će u jednom intervjuu, dubinski vezan uz Franka Lloyda Wrighta jer je u kući koju je on projektirao u Kaliforniji živio 16 godina.

Mogu samo požaliti što više od te historiografske upućenosti, nesumnjiva poznavanja, pa i intimističkog odnosa s arhitektom, Boyle nije iskoristio u knjizi i što mu je arhitektura poslužila tek kao dobar ambijent romana, dočim se sentimentalizmom i nijansiranjem osjećajnosti dobrano pozabavio. Na primjer, od svih je arhitektovih projekata detaljnije dočaran samo Taliesin, a od svih osobitosti te arhitekture najviše bliskost s japanskim dizajnom i gradnjom. Po strani je ostalo sve drugo: tzv. prerijske vile, organičko osmišljavani prostori, unutarnji atriji..., a nedovoljno je – za roman od gotovo 500 stranica – osvijetljen i sam kontekst, osobito imamo li na umu da je riječ o zavodljivom i šarolikom početku 20. stoljeća i osebujnom junaku.

Namjesto kompleksnih zamisli i kompleksne ličnosti, ističe se najviše to da je Lloyd Wright bilo radoholik, dominantan i temperamentan, nesklon plaćanju i u vječnim dugovima, samouvjeren i neprestano u pokretu. Ima u tom portretiranju i robovanja mitu o slobodnom i potentnom umjetniku, onome koji ne poštuje društvene granice i kojemu je to u ime genijalnosti dozvoljeno. A to je već građanski klišej koji je iscrpljen u tolikim filmovima i knjigama u kojima se uzvisuju veliki muškarci kao veliki umjetnici (i obrnuto). Iako se i to može podvesti pod svjesno i ironično melodramatiziranje priče kakvog ima u ovome romanu, čini mi se da je i tu napravljen ustupak zamišljenoj mainstream publici.

Muški sentimentalizam

Sve u svemu, 'Žene' ostaju tek tehnički korektan i čitljiv roman o ženama koje su bile u vezi s jednom slavnom osobom, te skandalima i životu u inat tadašnjim tabuima američkog društva. Ali, kao ni arhitektura, kao ni Zeitgeist, tako niti te žene nisu dobile svoje ravnopravne glasove, već su ostale zatvorene u identitetnoj matrici pratiteljica velikog muškarca. Izvan ove priče one ne postoje, njihova je uloga pokazati kako je u isti mah i teško i očaravajuće kada se voli jednog genija. A to već ima sapuničasti okus, što samo po sebi uopće nije loše – samo ga takvim treba imenovati, pa i čitati.


T. C. Boyle: 'Žene', prevela s engleskoga Ivana Šojat-Kuči; Fraktura, Zagreb, 2011.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još