Književnost NOVA IZDANJA

Koje hitove svjetske literature čekamo

Izdavačko ljeto u svijetu bilo prilično uzbudljivo, pa se od Njemačke, preko Velike Britanije, pa do Amerike pojavilo više knjiga koje su izazvale pažnju i kritike i čitatelja. Iz hrvatske perspektive možemo tek reći – čekamo prijevode!

Jedan od ljetnih hitova svakako je četvrti roman Britanca Harija Kunzurua 'Gods Without Men' ('Bogovi bez ljudi'), koji je otočka kritika proglasila dosad njegovim najboljim proznim djelom.

Kunzru je jedan od najzanimljivijih britanskih autora novije generacije (inače prevođen i u nas, a i gostovao je u Zagrebu), koji je oduševio već prvim romanom 'Impresionist', pametnom persiflažom engleskih kolonijalnih avantura, poput Kiplingove 'Knjige o džungli'.

S druge strane, Kunzru je jedan od onih pisaca koji se ne klone javnog angažmana, pa je bio i visoko pozicioniran u britanskom PEN-u, no najpoznatije je njegovo odbijanje književne nagrade dnevnika The Daily Mail. Kunzru je tada ove tiražne i tabloidne novine optužio za dugogodišnje raspirivanje rasizma i homofobije, što je definitivno istina, pa je dobio i stalnog medijskog protivnika u britanskoj javnosti, s obzirom da osvetoljubivi The Daily Mail nakon toga nije propustio priliku da ovog pisca pokuša provući kroz blato.

U slučaju romana 'Gods Without Men' tabloidi nisu imali materijala, jer se radi o kompleksnom djelu, koje kroz nekoliko likova i vremenskih perioda pripovijeda o odnosu ljudi i transcendentalnog. Malo manje pretenciozno rečeno, Kunzru secira ljudsku ovisnost o božanskom, evocirajući kontrakulturalne književne hitove šezdesetih godina, kada su hipiji mislili seksom i LSD-om zauvijek promijeniti svijet.

Centralni likovi 'Gods Without Men' su njujorški par Lisa i Jaz, koji se vjenčava unatoč protivljenju roditelja, te dobiva autističnog sina. No, oni se samo nadovezuju na priče o vjerskim kultovima, tajnim moćima broja 486, burzovnim mešetarima koji svoje poslovne poteze ravnaju prema Saturnu i misterioznom kamenju usred američke pustinje. Zvuči kaotično, no kritičar Daily Telegrapha 'Gods Without Men' smatra jednim od najboljih romana godine, a ni uvijek strogi Guardian ne štedi pohvale, te kaže da je Kunzruov roman 'u svojim najgorim dijelovima zabavan i lakočitljiv, a u najboljim jako zanimljiv te izaziva ushit kod čitatelja'.

Kada je riječ o njemačkom govornom području, nema sumnje da je najveći ljetni hit novi roman kontroverzne Charlotte Roche, o kojem je tportal već pisao. No, iako nije baš omiljena među publikom, knjiga 'Dein Name' ('Tvoje ime') Navida Kermanija sigurno je dobila mnogo pažnje među kritičarima.

Kermani je ugledni njemački intelektualac iranskog porijekla, dosad najpoznatiji po svojim znanstvenim i publicističkim djelima koja se bave Orijentom. 'Dein Name' je Kermanijev ambiciozan ulazak u područje proze, mamutski roman od više od tisuću stranica, što je za kritičare uvijek fascinantno. Kermani se u romanu bavi procesom pisanja, fikcionaliziranjem vlastite biografije, ali i poviješću Irana, koja se pripovijeda kroz sudbine njegovih predaka i njihovih prijatelja, i to često poetskim stilom koji je naišao na pohvale stručne javnosti.

S druge strane, 'Dein Name' je – namjerno – izazov za čitatelja, ne samo zbog svojeg obima od 1200 stranica, nego i jer se Kermani odlučio da u knjizi nema uopće poglavlja, pa cijeli tekst većinom uspješno teče, nadovezujući rečenicu na rečenicu. Zaključak kritičara tjednika Die Zeit jest da se radi o fascinantnom djelu, koje na kraju ponajviše uspijeva pokopati vlastitog autora u oceanu teksta.

Na drugoj strani Atlantika vjerojatno niti jedna knjiga ovog ljeta nije izazvala toliko pažnje kao memoari Dicka Cheneya, bivšeg američkog potpredsjednika. Za jedne ratni zločinac, za druge čovjek koji je Ameriku učinio sigurnom nakon napada na Svjetski trgovački centar (prije, očito, ne), ovaj princ tame američke politike i u 'In My Time' ('U moje vrijeme') nije iznevjerio očekivanja, ni onih koji ga mrze ni onih koji ga vole, s time da je potonjih ipak mnogo manje.

Već sam naslov sugerira da se Cheney smatra centrom svijeta, a takav je i ostatak teksta, u kojem je uvijek i jedino on u pravu. Ostatak nesretne i često nesposobne Busheve administracije, uključujući samog predsjednika, su za Cheneya mete poruge, s time da najviše pljuvačke biva upućeno na račun Colina Powella i Condoleeze Rice. Vrijedni novinari su pak primijetili da je skoro pa jedini političar za kojeg Cheney ima riječi pohvale osramoćeni britanski premijer Tony Blair, a svi oni koji su od Cheneya očekivali introspekcije, skepsku prema vlastitom liku i djelu, ili možda čak pokajanje, gorko će se razočarati.

Gunatanamo je super, Irak je trebalo napasti, u redu je mučiti itd.; Dick Cheney i dalje čvrsto stoji iza svih zlodjela koje je pokrenuo i počinio. Iako se u 'In My Time' dohvatio svega što mu je palo na pamet, zanimljivo je da Cheney nigdje ne spominje sve civilne žrtve u Iraku i Afganistanu, koje su došle nakon 'oslobođenja', pa se njegovi memoari mogu čitati i kao najsvježiji primjer banalnosti zla.

Kada je riječ o političkoj prozi, velike pohvale je dobila debitantica Amy Waldman za roman 'The Submission' ('Prijava'). Osnovna ideja knjige je jednostavna, ali i odlično koncipirana: dvije godine nakon katastrofalnog terorističkog napada na New York (koji itekako podsjeća na 11. rujna, ali se to nikad ne kaže jasno), stručna komisija odabire najbolji rad na anonimnom natječaju za spomenik. Ispostavlja se da je izabrani arhitekt musliman i onda, naravno, nastaje cirkus. 'The Submission' svoju napetu priču o islamofobiji, tabloidnim medijima i političkom licemjerju pripovijeda kroz mnoštvo likova, od predsjednice stručne komisije, preko elegantnog arhitekta, pa sve do udovice domara ubijenog u napadu.

Waldman uspijeva u tome da se čitatelj identificira sa svakim od ključnih likova, koji često čine stvari vrijedne prezira, ali nikad iz čiste obijesti, nego iz najdubljih uvjerenja i osobnih trauma. Kritičarka New York Timesa je 'The Submission' usporedila s najboljim djelima Thomasa Wolfea, a neki Amy Waldman spominju i kao manje pretencioznu žensku verziju Jonathana Franzena, jer njen roman se ponajviše bavi Amerikom, kakva jest i kakva želi biti. Konačna slika nije pretjerano lijepa, ali je itekako precizna, detaljna i iskrena.

Za sve one koji od romana očekuju i vizualni dio, vrlo traženo štivo predstavljao je grafički roman 'Daytripper' brazilskog dvojca Fabija Moona i Gabriela Baa. Moon i Ba su zapravo braća blizanci, rođeni 1976., a 'Daytripper' je kritika proglasila njihovim najfascinantnijim djelom. Ambiciozno koncipiran roman, 'Daytripper' u nekoliko poglavlja prati život Brazilca pod imenom Bras, koji na kraju svakog poglavlja – umire.

Bras tako umire u starosti od 32, 21, 7 i 47 godina, svaki puta na drukčiji način i sa životom iza sebe koji je otišao u specifičnom pravcu. Ponekad Bras ide na putovanje s najboljim prijateljem, nekad se braća Moon i Ba bave njegovim pokušajem da napiše roman, a nekad pišu i crtaju njegove dileme oko toga treba li postati otac. Iako se na crtane romane (na engleskom se zovu 'graphic novels') i dalje zna gledati s određenim prezirom, 'Daytripper' je djelo koje je izazvalo opće oduševljenje, prvo u Brazilu, a onda i diljem svijeta. Kritičari ga čak uspoređuju s legendarnim modernističkim romanom Virginije Woolf 'Gospođa Dalloway', a definitivno pomaže što je, uz odličan i poetičan tekst, 'Daytripper' i predivno nacrtan.

Za kraju se samo još može reći: čekamo prijevode!
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još