Književnost AKTUALNA PUBLICISTIKA

Revizionisti Tito i Pavao šesti

Knjiga Silvija Tomaševića, dugogodišnjeg dopisnika brojnih hrvatskih medija iz Rima podsjeća na prvi i jedini boravak Josipa Broza u Vatikanu

Tito u Vatikanu – s mamčanim podnaslovom Stepinčev progonitelj kod pape Pavla VI. napisana je u najboljoj maniri nekadašnje feljtonistike olim claribus Vjesnikove kuće, a uspješno tematizira kako je prvi put predsjednik neke socijalističke države u ožujku 1971. službeno posjetio Svetu Stolicu.

Takvih feljtona u novinama gotovo da više i nema. Uopće, posljednji dobri feljtoni objavljivani su u dnevniku Slobodna Dalmacija, a bili su uvijek i zanimljivo fokusirani, a godinama ih je znalački uređivao Jakša Fiamengo, ali i to je naprasno ukinuto kada je EPH preuzeo taj dnevnik. No na sreću, postoje još neki nenovinski nakladnici s dobrim refleksom za podlisno štivo, pa je tako Silvio Tomašević, izdanak Vjesnikove novinarske škole, ipak imao gdje objasniti kako i zašto još i danas traju prijepori oko toga zašto je papa Pavao VI. primio Tita, onoga tko je dao zatočiti danas blaženoga kardinala Alojzija Stepinca.

Jedno od objašnjenja za taj nevjerojatni susret ideološki dijametralno suprotstavljenih lidera, Tomaševiću je rekao isusovac Federico Lombardi, predstojnik tiskovnog ureda Svete Stolice, ustvrdivši da je Vatikanu tada bilo ponajprije važno otvaranje prema osnivačkom vođi Pokreta nesvrstanih, a koji je tada upravljao državom koja se ipak po mnogo čemu razlikovala od drugih rigidnih socijalističkih zemalja, a Josip Broz pak ipak je bio drukčiji od svih ostalih komunističkih diktatora.

U knjizi Tito u Vatikanu iznose se prvi put mnogi zanimljivi detalji o tome kako je Vatikan shvaćao i ocjenjivao Tita, Jugoslaviju i Hrvatsku. Susret Tita, predsjednika socijalističke države i Pape, suverena vatikanske države, ali i poglavara najveće vjerske zajednice u svijetu zbio se burne 1971. godine, posebice za Hrvatsku, od povijesne je važnosti. Sam razgovor pape Pavla VI. i predsjednika Tita trajao je 75 minuta, a neki tvrde čak i dva sata, mnogo dulje nego s bilo kojim državnikom koji je dotad pohodio Vatikan.

Čuveni talijanski novinar Enzo Bettiza, inače rodom Splićanin (1927), na veoma je zanimljiv način započeo komentar na prvoj stranici Corriere della Sera, i, kako bilježi Tomašević, napisao je sljedeće: 'Šef komunista kojeg je Radio Vatikan 1953. svrstavao među današnje progonitelje religije i Katoličke crkve došao je danas u fraku i sa cilindrom pred Pavla VI.'

Taj frak, cilindar i bijele rukavice, koje je Tito i poslije često imao, vjerojatno prekrivajući kasnije staračke pjege, bile su nemala enigma za jugoslavenske pripremače susreta jer je papinski protokol nudio alternativu – maršalsku uniformu ili frak. Tito se, valjda da naglasi civilnost svoga posjeta, prepredeno odlučio za frak. Kasnije će se vatikanski protokol promijeniti pa državnici u službenom posjetu mogu biti u smokingu ili običnom tamnom odijelu. Tito je tako zadnji od državnika koji je ušao pod cilindrom u Vatikan, valjda i kao zadnji značajni državnik još od Drugoga rata.

Bettiza dalje bilježi da je to bio susret dvojice velikih revizionista jer revizija koju je u diplomaciju Svete stolice uveo Pavao VI. koincidirala je u određenim aspektima s onom koju je Tito godinama hranio u svojoj diplomaciji nesvrstavanja. Sve se to dalo jasno nazrijeti u njihovim pozdravnim govorima, a koji su u ovoj knjizi dani integralno u prilogu. U tim govorima da se uočiti da se tom prilikom zaista namjerio diplomat na diplomata, obojica jedan bolji od drugoga. Svatko je govorio svoje, papa o ljudskim slobodama vjernika i izrazio zadovoljstvo što u jugoslavenskom ustavi nalazi temelja i za vjerske slobode, ne ulazeći u to koliko se one prakticiraju, a Tito pak o međunarodnim odnosima, pokretu nesvrstavanja, miru u svijetu i koliko tome može pridonijeti Vatikan.

Papa Pavao VI. zasigurno je u Titovu izlaganju našao mjesta s kojima se slagao i kao autor enciklike Populorum progresio (Razvoj naroda) u kojoj je analizirao probleme društva koje se rapidno mijenja, pa je on tako napisao i da 'privatno vlasništvo ne predstavlja, ni na koji način, bezuvjetno i apsolutno pravo. Nitko nije ovlašten zadržati za svoju ekskluzivnu upotrebu ono što prelazi njegovu potrebu kada drugima manjka osnovno' Danas i ovdje takvu bi izjavu i službena i neslužbena javnost dočekala na volej i olako proglasila juvenilnim ljevičarenjem ili pukim lijevim zamagljivanjem. Sve dok se ne bi znalo za izjavnika, a i onda bi mislili isto, ali samo, samo za sebe. Knjiga Silvija Tomaševića i inače obiluje po mnogim rečenicama za crvenu olovku, a to i ne čudi jer autor ne ostaje samo na temi iz naslova nego filtrira i cijelo razdoblje koje staje pod podnaslov Stepinčev progonitelj kod pape Pavla Šestog.


Tomašević cijelu knjigu gradi na provjeren, feljtonistički način slaganja zanimljiva štiva; sve je satkano od uvida u provjereno vjerodostojnu dokumentaciju, ozbiljan onodobni tisak, arhivski materijal i razgovore s relevantnim sugovornicima. Obilan popis literature s respektabilnim autorima uvelike pridonosi uvjerljivosti i ozbiljnosti publikacije. Također i autorov dosadašnji opus, u kojem su značajni naslovi kao što je knjiga Ivan Pavao II. iz 1994. koja je prevedena na pet jezika, pa naslovi Pape kroz povijest iz 1993. te Dvojica Papa 2009. godine te suautorstvo u knjizi Cardinali del terzo millenio i Papa Ivan Pavao II. iz 2005. godine, svi ti naslovi kvalificiraju Tomaševića kao nezaobilazna vatikanologa. Autor je ipak svjestan da će se zasigurno još mnogo istraživati ista problematika, ali nakon četiri desetljeća od povijesnoga susreta komunističkoga čelnika i poglavara Katoličke crkve, koja je prethodno izopćila sve komuniste, vrijeme je da se mnogo zanimljivosti pribilježe za naše doba pod posebnim naslovom.

Doda li se na spomenuta četiri desetljeća još tri prethodna, doći ćemo do zamjernoga vremenskoga raspona koji obuhvaća ova knjiga i do važnih zapisa o protagonistu iz podnaslova, blaženome kardinalu Alojziju Stepincu. O kardinalu Stepincu riječ je od poglavlja Biskupi ne smiju služiti režimima, a riječi su to ponovljene donedavnoga državnoga tajnika Svete Stolice Angela Sodana koji ističe da biskupi moraju biti glasnogovornici Evanđelja, a ne vlada i zato Katolička crkva mora biti sposobna kazati ne kada je u pitanju mir, dostojanstvo čovjeka i sloboda vjeroispovijesti. Za to veliko ne kardinal se Stepinac pokazao itekako sposobnim kada ga je izrekao Titu koji je zatražio od njega odvajanje Katoličke crkve u Hrvata od Rima. Tito se tu pokazuje većim staljinistom od Staljina kojem je pak on rekao također sudbonosno ne. Ali zbog kojeg nije bio uzapćen praktički do kraja života, ali zato su mnogi drugi prošli zatvore Lepoglavu ili zloglasni Goli otok. O Stepincu u Lepoglavi knjigu je napisao i njegov zatvorski čuvar Dane Mirić i objavljena je u izdanju Novoga Libera također uz nedavni dolazak Pape Benedikta VI. Mada su te knjige napisane iz različitih autorskih očišta, iznenađujuće je koliko su u nekim dijelovima komplementarne. Pisac ovih redaka na ovome je mjestu pisao o rečenoj knjizi pa nema posebna smisla konkretizirati rečenu opasku, tek valja na tu činjenicu upozoriti.

O godinama koje su prethodile povijesnome susretu Tito – Pavao VI. autor suvereno vodi zainteresirana čitatelja kroz poglavlja kao što je primjerice 'Božićne pjesme na Trgu Reublike' gdje katoličku crkvu prepoznaje kao jedini alternativni medij u tadašnjoj Hrvatskoj nakon prekida diplomatskih odnosa Jugoslavije i Vatikana 1952. godine. Stepinac je od 1946. u zatvoru, ali postoji već tada interes za održavanje odnosa s Vatikanom, prema citiranom profesoru Miroslavu Akmadži, posebno se za poboljšavanje odnosa sa Svetom Stolicom zauzimao predsjednik Komisije za vjerske poslove pri hrvatskoj vladi monsinjor Svetozar Rittig koji zapaža da odnosi 'nisu prijazni, ali ipak postoje'. Svetozar Rittig bio je, naime, jedan od rijetkih katoličkih svećenika koji se aktivno uključio u partizanski pokret. Kao zaljubljenik u jugoslavensku ideju zanemario je ideološko neslaganje s Komunističkom partijom. Vlast se njime koristila da bi se pokazalo da nije protiv vjere iako je sustavno gušila vjerske slobode. Rittig je u komunističkoj vladi Hrvatske bio ministar bez lisnice i predsjednik rečene Komisije, no vlasti su ga se brzo odrekle jer nije imao nikakva utjecaja na Crkvu.

Do 1966. odnosi vlast prema religiji su loši, Stepinac tamnuje, ali Jugoton prvi put izdaje ploče s božićnim pjesmama, iako se mnogi istaknuti partijci s time ne slažu, ali poneki priznaju legitiman komercijalni interes. Poglavlje u knjizi 'Ostpolitik – kompromis s ateistima' bilježi djelovanje kardinala Agostina Casarolija koji radio uz petoricu papa. U prvoj fazi njegova djelovanja, poslije Drugoga svjetskoga rata do 1963. Doba je to abominatio desalotionis (grozota pustoši) zbog brojnih uhićenja, proganjanja, osuda i zatvaranja biskupa, svećenika i redovnika u istočnoeuropskim zemljama. Dakle, svaka od tih zemalja ima nekog poput Stepinca. Sva ostala poglavlja naslovljena su žurnalistički zanimljivo i mozaično su postavljena u dobro odmjerenoj informativnosti.

Silvio Tomašević pišući knjigu Tito u Vatikanu nikada ne zapušta ne samo unutrašnjopolitičke analize u zapasanih sedamdeset godina već komentatorski bilježi i sva vanjskopolitička zbivanja referentna za dotičnu glavnu temu. To otkriva u njemu novinara koji se znao izdići iz svakodnevna dopisničkoga izvještavanja i zato što je shvatio da izvještava, zapravo, iz dvije države, odlučio je publicistički se specijalizirati za manju, ali sasvim jedinstvenu. Stoga se posvetio svetim ocima kao suverenima koji su više od toga – i duhovni poglavari jedne od najvećih religija. Ali očekujući njegove sljedeće publikacije, sada valja reći – amen!

Zvučni zapis Titova pozdrava Pavlu VI (2).mp3
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još