Književnost KNJIŽEVNA KRITIKA

Filmozofija - odličan spoj filozofije i filma

Knjiga 'Filmozofija' Francuza Olliviera Pouirriola, u izdanju Meandra sretan je spoj autorske upućenosti i u filmsku umjetnost i u filozofiju

Kada se u današnje vrijeme spomene filozofsko-teorijska analiza popularnih holivudskih filmova, većini je vjerojatno prva asocijacija slovenski intelektualni superstar Slavoj Žižek. Dotični je filmskoj analizi posvetio pregršt tekstova i nekoliko knjiga te je čak 2006. snimljen i dokumentarac 'Pervertitov vodič kroz kino' po jednoj od Žižekovih knjiga.

U njemu je velik dio vremena i prostora zauzeo sam filozof, vozeći se u čamcu i analizirajući brojne klasične filmove, što je neupitno zabavno za gledanje. S druge strane, koliko god Žižekovi zaključci o pojedinim filmovima bili zanimljivi, neočekivani i, kako je s njime često slučaj, vrlo zabavni, čim se malo mućne glavom pojave se pukotine u njegovim tezama.

U 'Pervertitovom vodiču kroz kino' to se najbolje vidi kada se Žižek dohvati 'Plavog baršuna' Davida Lyncha te se nateže s kadrovima filma kako bi ih učinio dokazima svojeg izlaganja, iako oni poručuju nešto posve drugo.

Žižek je u kontekstu knjiga 'Filmozofija' važan kao antipod pristupu Olliviera Pourriola, francuskog filozofa i romanopisca. Pourriol u 'Filmozofiji' nema namjeru nategnuto interpretirati filmska djela pomoću filozofije i teorije, nego baš suprotno – njegov je cilj pomoću filma objasniti filozofiju. Za filozofske laike koji žele znati više o, primjerice, Decartesu i Spinozi 'Filmozofija' je savršeno štivo, jer izbjegava populistička pojednostavljivanja i anegdotalni pristup i doista pokušava prikazati najvažnije misli velikih mislilaca.

Pourriol se odmah na početku knjige hvata ukoštac s jednim od najvećih, Reneom Decartesom, inače najpoznatijem po rečenici koja je kroz stoljeća stekla svojevrsni status mudre narodne izreke: 'Mislim, dakle jesam.' U 'Filmozofiji' se objašnjava što zapravo znače te tri riječi i što sve iza njih stoji, a to je jedan mali ocean spoznaje o svrsi i (be)smislu postojanja, koji je i danas jednako relevantan kao i u 17. stoljeću.

No Pourriolov tour-de-force svakako je razjašnjavanje Decartesove 'Rasprave o metodi', jednog od ključnih tekstova zapadne civilizacije, koji je ljudima pokazao put stvaranja mišljenja. Naravno, pod uvjetom da pojedinac želi stvoriti svoje vlastito mišljenje i izgraditi stavove, a ne papagajski ponavljati i živjeti opća mjesta svojeg okruženja.

Ako se pitate gdje su u svemu tome filmovi, odgovor je jasan: u samom temelju Pourriolova teksta. Decartesa se objašnjava i raščlanjuje preko naslova kao što su 'Collateral' i 'Matrix', ali i vestern 'Nepomirljivi'. Autor 'Filmozofije' uzima pojedine scene i dijaloge, pa pomoću njih vrlo jasno i ne pretjerano komplicirano približava Decartesove kompleksne ideje. Od čitatelja se ipak traži minimalna koncentracija, jer kada se raspravlja o smislu života i putu do spoznaje nije dovoljno tek pogledom preletjeti napisano. Ponekad je potrebno zastati i promisliti, što čitanje 'Filmozofije' čini još većim užitkom, jer laska intelektu konzumenta.

Kako sam Ollivier Puorriol naglašava, pozivajući se na Decartesa, volja je beskonačna, pa i razumijevanje filozofije najviše ovisi o našoj volji da joj se posvetimo, više nego o bilo čemu drugom. U 'Filmozofiji' se može naći odličan uvod za kasniji napad na same filozofske tekstove, jer ova knjiga nudi taman toliko da zainteresira i objasni najvažnije, ali ne tvrdi da razjašnjava sve. Utoliko je razumljiva autorova odluka da se ponajviše pozabavi Decartesom i Spinozom, što naravno podrazumijeva i otkrivanje poveznica ovih filozofa s mnogim njihovim nasljednicima.

Što se filmova tiče, Pourriol se namjerno drži kvalitetne strane holivudskog mainstreama, pa njegovom knjigom defiliraju i 'Vrtlog života' i 'Klub boraca', no ponekad se koristi i suvremenim europskim klasicima, poput 'Neba nad Berlinom' Wima Wendersa. Ako bi se moralo birati, Pourriol je jači kao filozof nego kao filmolog, ali to ne umanjuje uspješnost 'Filmozofije'.

Ono što svakako doprinosi užitku čitanja jest i odličan prijevod na hrvatski, koji su obavile Marija Spajić i Mirna Šimat. 'Filmozofija' je, kako samo ime knjige kaže, spoj filma i filozofije, ali u konačnu korist klasika filozofije, što je danas prilično rijetka pojava na tom publicističkom polju. U svakom slučaju, mnogo bolje i uvjerljivije nego žižekovska analiza američke invazije na Irak preko Cameronovog 'Avatara'.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još