Književnost KNJIŽEVNA KRITIKA: PAUL AUSTER

Iza zastora realnosti

Ljubitelje Austerove proze i njegovih iluzionističkih trikova 'Nevidljivo' neće iznevjeriti – moguća su tek razmimoilaženja oko pitanja koji je od njegovih romana najbolji ili najvrtoglaviji

Paul Auster je danas, bez sumnje, jedan od najspretnijih trik majstora pripovijedanja. U svojim knjigama on redovito navodi čitatelja na pogrešan put, na primjer, tako što mu podmeće drugu priču baš kad se on uživio u prvu, ili izvlači iz šešira nov neočekivan lik i motiv baš kad je on pomislio da je ulovio sve konce priče. Često pribjegava hudinijevskoj igri pojavljivanja i nestajanja ili se maskira u različite pripovjedače koji na različite načine vide neke događaje.

Gotovo svaki Austerov roman zapravo je igra s pripovjednim iluzijama, kojom se on stalno vraća temeljnim pitanjima: što je istinito, a što lažno u priči i možemo li ikada sa sigurnošću znati što se dogodilo u realnosti?

Rečeno jezikom književne teorije, Austerovi romani dobri su primjeri metafikcije, i to još od njegove slavne Njujorške trilogije. On relativizira istinitost ispripovijedanoga i uslojavanjem priče preispituje odnose realnoga i fikcionalnoga, stabilnost neke književne stvarnosti, tj. sam jezik kao jedini element gradnje te stvarnosti.


U kaleidoskopu priče

U svom, petnaestom po redu romanu Nevidljivo Auster se iznova predstavlja kao takav trik majstor metafikcije, pa kombinira tri pripovjedača i nekoliko narativnih strategija. Usto, u konstrukciju romana unosi (kao i u ranijim djelima) elemente krimića – jer postoji zločin koji je pokretački motiv, točnije postoji naznaka, ali ne i dokaz, da se zločin dogodio. Također, unosi elementne ljubavne priče, ali opet, sasvim osobite priče – jer ne samo da njome balansira na ivici društveno prihvatljivoga (incestuozni odnos), nego opet ne znamo sigurno je li riječ o realnosti ili maštariji.

No – bez straha – rezultat svega toga nije neka zakučasta tekstualna igra koja zamara čitatelja kombinatorikom i umnažanjem značenja. Naprotiv, roman je čitljiv i pregledan, provokativan i lucidno posložen, ali nije 'lagan' i ne spada u onaj tip brzotrošeće i neopterećujuće fikcijske avanture koja služi za rasterećenje mozga ili instant ljetnu konzumaciju.

U Nevidljivo ulazimo pričom iz 1967. godine, o susretu studenta književnosti koji mašta da bude pisac Adama Walkera s profesorom Rudolfom Bornom i njegovom djevojkom Margot. Par je osebujan: ona gotski groteskna i tragična, a on demonski tajanstven. U ja-formi Adam potom pripovijeda o njihovim susretima u New Yorku da bi sve završilo u krešendu seksa, prevare i zločina u jednom parku.

U drugom se poglavlju ispostavlja da je to što smo pročitali zapravo prvo poglavlje romana koje Adam nakon 30 godina šalje svome prijatelju s fakulteta, danas uspješnom piscu Jimu Freemanu. Roman se dalje odvija u prepletu dvaju narativnih rukavaca: poglavlja Adamove knjige pisanih u ja, ti i on formi, i priče o Freemanovu nastojanju da posjeti Adama (koji u međuvremenu umire) i odgonetne što se doista dogodilo tih davnih godina.

Priču zaključuje treći, ženski glas, i to svojim dnevničkim zapisima u kojima se također evocira prošlost. Nakon New Yorka i Pariza završno poglavlje odvija se na Karibima i teško da bi roman mogao imati bolji kraj od toga s ostarjelim (vjerojatnim) špijunom i zločincem koji, poput preživjelih nacista, živi svoje penzionerske dane na zabačenom tropskom otoku.

Perpetuiranje imperijalnog nasilja

Osim metafikcijskih opsesija, roman tematizira fluidnost identiteta, krhkost sjećanja i nemogućnost zastupanja čvrstih i neupitnih istina. Ono što je meni posebno dojmljivo i za Austera novo, tiče se aluzija na suvremenu Ameriku i druge tzv. velike sile, kontekst neprestanog ratovanja i imperijalističkog nasilja što traje od vremena Vijetnama (kada se odvija Adamova priča), Alžira ili Indokine (gdje je ratovao Born).

Nasilje i okrutnost bjelačkog svijeta prema Drugima najjasnije se iskazuju u liku Borna čija je profesura samo mimikrija za druge mračne, tajne poslove koje u romanu naslućujemo. Born je mogući špijunski egzekutor, on je i rasist koji ne preza ubiti 'obojenoga', a o kakvu se dijaboličnom liku radi Auster posredno dočarava time što prevodi i umeće u roman pjesmu provansalskog pjesnika Bertrana de Borna (Dante ga sreće u 'Paklu') koja je oda ratovanju i ubijanju ('Jer muškarac nije muškarac / Dok ne zada i ne primi / Udarac za udarcem').

Sam je Auster u svojim javnim istupima nakon 2000. godine žestoko kritizirao Busoevu politiku, intervenciju u Iraku, stalnu okupaciju Afganistana i dr. No, Auster je veliki pisac i on dobro zna gdje su granice propagande, a gdje granice književnosti, pa je kritika neoimperijalizma i Amerike naznačena unutar same priče ili psihologizacije likova, i nije na silu, u vidu nekog esejističkog ekskursa, ugurana u tekst.

Intervju za Grantu u povodu izdavanja romana 'Nevidljivo'
Što je nevidljivo?


Imperijalna, rasistička i nasilna politika dio je velike sile Nevidljivoga u ovom romanu; taj skriveni i prijeteći nacionalni identitet naslućuje i Freeman leteći avionom za New York i govoreći: 'Nevidljiva Amerika tiho je ležala u mraku poda mnom.' Usto, Nevidljivo je sve ono neizgovoreno, naznačeno, naslućeno, neuhvatljivo... što se otkriva kad se zagrebe ispod površinski ulaštene realnosti.

Nevidljiva je, nadalje, svaka istina o ovoj priči, jer sva njezina značenja nastaju u procjepima, u odnosima različitih priča i različitih pripovjedača. Sam Auster u jednom intervjuu govori o ovom romanu kao o kolažnoj slici na kojoj je najvažnije upravo to u kakvim su odnosima pojedini dijelovi kolaža. Nikakve eksplicitnosti i jeftinoće, samo traganje i otkrivanje s neizvjesnim ishodima.

Ljubitelje Austerove proze i njegovih iluzionističkih trikova Nevidljivo neće iznevjeriti – moguća su tek razmimoilaženja oko pitanja koji je od njegovih romana najbolji ili najvrtoglaviji.

Osobni izbor bi bio Stakleni grad i Njujorška trilogija, vjerojatno zato što je to bio moj prvi čitateljski susret s Austerom i prva fascinacija s načinom na koji on uspijeva prikazati misterioznost realnosti.

U povodu objavljivanja Nevidljivog neki su inozemni kritičari ispisali panegirike tvrdeći da je ovo najbolji, 'najstrastveniji' roman koji je Auster ikada napisao. Takve ocjene mi se čine pretjeranima, pa čak i motiviranim više činjenicom da je u pitanju Veliki Pisac Auster negoli doista genijalan roman. Kao mane Nevidljivoga vidim suviše sitno narativno tkanje i inzistiranje na detalju, potom preblago ocrtanu atmosferu tajanstvenosti u nekim dijelovima i pretjeranu uravnoteženost na mjestima koja su, tako lijepo, mogla povući više u groteskno. Drukčije rečeno, sve je tu na mjestu, sve osmišljeno, posloženo, pametno i vješto, ali kao da neki sitan, nadahnut trik nedostaje da bi vas cijela ta pripovjedačka seansa oborila s nogu.

Paul Auster: Nevidljivo, s engleskoga preveo Marko Maras; Profil, Zagreb, 2011.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još