Nema sumnje da je popularna kultura nastala na prostorima bivše Jugoslavije jedna od najvažnijih pozitivnih ostavština propale države. Za razliku od današnje hrvatske pop kulture, koja se većinom kreće između banalnosti i nemuštog kopiranja nedostižnih stranih uzora, za vrijeme SFRJ je postojala autentična kreativnost. Naravno, važan je bio i politički kontekst tog vremena, u kojem je pop kultura igrala važnu ulogu u podrivanju autoriteta komunističkog režima, naročito u desetljeću nakon Titove smrti. (Re)valoriziranje pop kulture nastale u Jugoslaviji vrlo je zanimljiva tema, koja se tek prethodnih nekoliko godina počinje više obrađivati.

Doista je u pravu Branko Kostelnik kada naglašava da je muzika novog vala jedan od rijetkih trenutaka kada se na ovim prostorima pojavilo nešto aktualno i originalno u svjetskom kontekstu, umjesto stalnog kaskanja za trendovima i novostima.

U svojoj knjizi 'Popkalčr' Kostelnik se bavi i domaćim i stranim utjecajnim glazbenicima, a ulazi i u područje likovnosti u kontekstu rock muzike i rock estetike. Njegovim glavnim tezama se nema što zamjeriti, jer su najčešće destilacija mainstream stavova, ali teško da se 'Popkalčr' može smatrati uspješno ukoričenom knjigom tekstova prethodno objavljenih u raznim novinama i časopisima (od Quoruma do Zareza).

Prvi problem je autorov grandiozno-konfuzni stil, koji predstavlja sljedeća rečenica: 'U trenutku kada su svi očekivali komercijalizaciju zvuka, grupa 1993. snima treći album In Utero s legendarnim 'underground' producentom Steveom Albinijem, na kojem ne samo da nema traga ustupcima već ih i dovodi u spor s izdavačem te predstavlja kao jednu od najvećih diverzija u povijesti rock-glazbe, što, uz već dokazanu kvalitetu, smješta Nirvanu u red onih rijetkih imena kakva se u rocku pojave jednom u deset godina, kao što su Velvet Underground, Ramones, Talking Heads ili pak R.E.M.'

Ne treba cjepidlačiti i cijelu knjigu otpisati zbog jedne beskrajno dugačke rečenica, koja vapi za zarezima i smislom, ali problem je što se tijekom čitanja 'Popkalčr' naiđe na pregršt sličnih primjera.

Kostelnik kao pisac ima velikih problema u izražavanju svojih misli, pa se redovito zapetljava u vlastitim riječima ili tvrdoglavo piše rečenicu koliko god dugo trebalo da dođe do kakve-takve poante. U mnogim slučajevima poante baš i nema, no ponekad se pojavi nekakvo nasumično opće mjesto koje glumi da je poanta.

'Ono što je svakako najrelevantnije u cijeloj priči jest činjenica da je grupa Nirvana uspjela...' Ovaj Kostelnikov citat je, kao i prethodni, itekako reprezentativan za stil svih tekstova u knjizi, koji više podsjećaju na neuredna skladišta nabacanih riječi nego na eseje 'velikog znalca popularne kulture'.

Osim što Kostelnik ima opasnu tendenciju pisanja u prazno, on svoje tekstove rado ispunjava i sintagmama za koje misli da su dobre fore. A nisu. Recimo, on pjevanje Kurta Cobaina opisuje kao 'nemelodijsko, a feelingaško', što em ne znači ništa konkretno, em zvuči strašno rogobatno. Tekstovi u 'Popkalčr' puni su općih mjesta, frazeologije i pleonazama, a među njima u oči najviše upada formulacija 'mnogi smatraju' (i njene varijacije poput 'mnogi su rekli', 'mnogi misle' itd.). Kostelnik tu frazu uvijek isuče iz rukava kad želi opucati nekakvu vječnu istinu ili možda tek podebljati vlastitu izjavu. Tko su ti 'mnogi', nikada se ne eksplicira, pa je radna pretpostavka kako je riječ o pobratimstvu ostarjelih rock kritičara u svemiru.

Ali nije najproblematičniji aspekt 'Popkalčra' nemogućnost autora da posloži smislenu rečenicu, nego što se pomoću tih stilskih prekršaja posreduju ili svima znane ili opasno neuvjerljive teze. Citati koji su gore navedeni potiču iz teksta 'Od ekskluzije do inkluzije: procesi koji manjinskoj grupi omogućuju postizanje društvenog priznanja (primjeri najznačajnijih izdanaka američke i hrvatske rock-kulture devedesetih: Nirvana i Majke)'.

Gomilanje velikih riječi ipak ne uspijeva kamuflirati majušnost misli. Konkretan tekst je nenamjerna satira u kojoj se Kostelnik svim snagama trudi objasniti da su Nirvana i Majke praktički jedno te isto. Ne treba biti 'veliki znalac popularne kulture' da bude jasno kako Nirvana i Majke nemaju mnogo toga zajedničkog, ni u muzičkom ni u popkulturnom smislu, osim što su se valjda u isto vrijeme, a na različitim stranama svijeta, Cobain i Bare boli u venu. Paralela je nategnuta preko točke pucanja, čemu svakako doprinosi i ovakva argumentacija: 'O raritetnim poveznicama tipa: Majke su vodeći rock-sastav u zemlji iz koje je porijeklom Chris (Krste) Novoselić – basist Nirvane, kojeg su pak u vrijeme najveće popularnosti nazivali 'najpopularnijim Hrvatom na svijetu', ili pak činjenica da je jedan od posljednjih koncerata Nirvane prije nesretne smrti Kurta Cobaina održan 27. veljače 1994. u Ljubljani, u Sloveniji, gdje grupu Majke rock-fanovi cijene do božanstva, ne treba ni govoriti.'

Nakon ovih 'dokaza', kao i ostalih koji im u istom tonu prethode, čovjeku dođe da zavapi kako su Majke i Nirvana jednojajčani blizanci, samo me, molim te, prestani više uvjeravati u to jer će mi mozak implodirati zbog kognitivne disonance.

Ostali uraci u 'Popkalčr' nisu ništa bolji. 'Madonna in erotica – erotica in Madonna' bio bi jedan od kandidata za Zlatnu malinu, da se takva nagrada dodjeljuje u književnosti. U njemu se Kostelnik bavi, kako naslov sugerira, Madonnom i njenim seksualiziranim imidžem, što na kostelnikovštini glasi - 'filozofski i društveni aspekt erotike i spolnosti primijenjen na Madonnu'. A onda kaže: 'Madonna se oslobađa. Barem pokušava. Uvijek i stalno. Svega. I djetinjstva, i maćehe, i ljudi, i vaginalne energije, i sebe same.' Ili: 'Madonna je pobuna. Osebujna, kontradiktorna, ponekad samonegirajuća.' Ma nemoj reći...

Previše je tekstova u 'Popkalčr', a premalo prostora da se svaki pošteno analizira, pa treba spomenuti da je 'Disidenti kasnog socijalizma' o bendu Laibach pristojan i prohodan, iako se ne dotiče bilo čega dubljeg od pregleda njihove karijere. Kostelniku najveći problem ionako predstavlja izostanak autentičnih ili originalnih stavova, s obzirom da se grčevito drži starorokerskog mainstreama, pa mu uspijeva da u knjizi spomene desetine bendova, a da ni o jednom ne kaže bilo što novo ili poticajno. Njegovo 'dekonstruiranje' Madonne jednako je predvidljivo kao i, primjerice, glorificiranje Nicka Cavea, Boba Dylana ili punka. Kostelnik samo prežvakava standardne teze u vezi svakoga i svega, a kad ih ispljune na stranicu izgledaju lošije nego kada ih se, recimo, čita na Wikipediji.

Ali sve spomenuto vjerojatno ne bi toliko nerviralo da autor nije tako pun sebe. Egomanija balona od sapunice je uvijek iritantna, a sporadično i tragikomična, kao kada Kostelnik ima potrebu naglasiti da je u osnovnoj školi 'bio jedan od, eto, zašto ne priznati, njenih najboljih učenika'. Tu su još i ispadi u stilu da se vlastito vozikanje Hrvatskom s izložbom albumskih omota uspoređuje s kultnim romanom 'Na putu' Jacka Kerouaca.

Za kraj retoričko pitanje: ako tako pišu 'znalci popularne kulture', kakvi su tek pobogu neznalice?