U jednom eseju koji prati njegove 0totalne instalacije' ruski konceptualni umjetnik Ilja Kabakov piše da se te instalacije ne tumače na jednak način na Istoku i na Zapadu. Naime, predmeti sovjetske svakodnevice – koje on preoblikuje u umjetničke artefakte ili pomoću njih gradi svoje totalne vizije sovjetskog kozmosa – neminovno mijenjaju značenja izvan svog konteksta. Značenja predmeta s Istoka gube se u prijevodu/prijenosu na Zapad, jer Zapad ne može nikada sasvim imaginarizirati ideologiziranu sovjetsku svakodnevicu, npr. apsurdni kolektivizam stanovanja u komunalkama (jednom stanu s mnogo obitelji) ili razgranatu ikonografiju režima – slike vođe, spomenike, parole, praznike, sletove i sl.

No, za razliku od Zapada, Kabakovljeva umjetnost i općenito umjetnost što tematizira/parodira soc-svakodnevicu bit će sasvim razumljiva diljem Istočne Europe, i to zbog zajedničkog iskustva, zajedničkog sjećanja na komunizam, ali i današnjeg zajedničkog ambivalentnog odnosa prema toj prošlosti – nastojanja da je se preko mjere ocrni ili pak uljepša.

Kabakovljeve priče o predmetima s Istoka i predmetima sa Zapada i postojanju specifične transnacionalne, istočnoeuropske kulture zbog koje se različite sredine međusobno prepoznaju – sjetim se često, zapravo redovito kad čitam nekog od pisaca iz bivših komunističkih država čija knjiga vrvi putokazima po nekadašnjem socijalističkom arhipelagu. Jedna od takvih knjiga je Krš, podnaslovljen kao Povijest komonizma (jezična igra, aluzija na sovjetsku verziju komunizma), mađarskog pisca Endrea Kukorellyja, u cjelosti posvećena temama iskustva, pamćenja i zaborava istočnoeuropskog komunizma i imaginacije o Zapadu u vrijeme željezne zavjese.

Nosiva metafora istočnoeuropske soc-svakodnevice i sovjetske dominacije na tom prostoru, ovdje je bliska Kabakovu – naime, krš je za Kukorellyja literarna totalna vizija jednog vremena-prostora. Tamo (a i ovdje!) gdje je stolovao komunizam, gdje su gazili Sovjeti i gdje je ideologija zakrila svakodnevni život, ostao je tek krš – sve 'se pokvarilo, potrošilo, zaledilo, zatvorilo, zakazalo'.

Metaforički krš upućuje na uništene prostore i ambijente, odpad društva, zatiranje predkomunističke povijesti, društveni rasap i moralno urušavanje, npr. na policijsku represiju, logore, tajne službe, izdaju susjeda, emigracije... Krš označava i očaj ljudi pod komunizmom, zapravo njihovu 'naviknutost na očaj'; kao i perverzno podržavanje režima, čak i onda kada si načelno protiv režima – jer sve to služilo je legitimiranju vlasti.

Za Kukorellyja je komunizam do kraja negativan sustav, a njegova sovjetska verzija uključivala je, uza sve, ubijanja i mnoge oblike represije. On se ne zanosi sanjama o tome da je komunizam, makar teorijski, težio biti bolje i pravednije društvo, a time se isključuje svaka privlačnost reformatorskog potencijala lijevog pokreta danas koji bi, možda, mogao ponuditi drukčiju viziju društva od one koju nudi liberalni kapitalizam. Naime, privlačnost ideje komunizma – autor ironično poentira – samo je u tome da se 'pod vladavinom samovoljnih, nepravednih odraslih može ponovno biti ćameće, svadljivo, inatljivo, malo derište'.

Dokument i iskustvo

Kukorellyjev Krš je objavljen u Meandrovoj ediciji roman, iako je zapravo žanrovski više riječ o memoarsko-fikcionalnoj prozi (slično kako u nas piše Daša Drndić), u kojoj se kombinira autobiografsko, esejističko i romaneskno i koja ima vrlo labavu strukturu romana o odrastanju. Kako sam kaže, autor želi pisati isključivo o svojoj stvarnosti, pa mu stoga artificijelna konceptualizacija sadržaja nije bliska. Često polazi od tuđih citata i miješa ih s vlastitim iskustvom, slike i dojmovi su mu važniji od naracije, pripovjedni diskurs često zamjenjuje poetskim (inače je Kukorelly cijenjen kao pjesnik), a u knjigu uvodi i fusnote, osmišljene ne samo kao upute već kao semantičko širenje teksta (npr. slično kako ih u romanu Puškinov dom tretira Andrej Bitov).

Krš problematizira i temu uloge književnosti u totalitarnom poretku i pisanja u slavu neke partijske i lažno domoljubne ideje ili pak vođe. Kako je SSSR izvorište najopasnijeg komonističkog ludila, primjere uzima iz ruske književnosti, pa u jednom poglavlju ispisuje svojevrsnu kroniku smaknuća, progona, robijanja, samoubojstava i svakojakih poniženja ruskih pisaca.

Bez nostalgije

Kukorellyjeva priča o mađarskom komunizmu, tj. kako piše, o 'nesretnom, beznadnom, jadnom procesu koji sam nazvao sovjecki savez', nije nimalo nostalgična. Nema tu mjesta idealizaciji prošlosti zbog razočarenja sadašnjošću, a prezire se sljepoća salonskih ljevičara sa Zapada i njihovo veličanje društva u kojem nisu živjeli (npr. autor se čudi Parizu koji je pun slika Mao Ce Tunga u povodu njegove smrti).

Za razliku od brojnih knjiga ili komercijalnih filmova u kojima se posljednjih godina uljepšava, infantilizira slika socijalizma i daje maha ostalgiji (nostalgiji za Istokom), ovdje je prošlost sasvim sumorna, mračna, pomalo groteskna ali ne i komično-zabavna.

Ipak, nažalost, autorov kritički pogled nije obuhvatio, čak niti naznačio ono što se s Istočnom Europom događalo nakon pada Zida i otvaranja zapadnih granica: npr. nakon pogubljenja para Ceauşescu i rumunjske revolucije, nakon 'događanja naroda' u Srbiji i ratova na ex-yu prostoru, nakon perestrojke i ulaska kapitalizma u Rusiju... Dakle, on ne piše o tome u što su se te zemlje transformirale, kako je nacionalizam zamijenio komunizam a beznađe konzumerizma zamijenilo beznađe neimaštine, kako je politika udružena s kapitalom, kako je socijalistička korupcija ustupila mjesto demokratskoj korupciji...

Ukratko, ne piše o 'našim' izgubljenim iluzijama o obećanom Zapadu, što je itekako važan dio priče o istočnoeuropskoj stvarnosti.

Endre Kukorelly: Krš. Povijest komonizma; s mađarskoga prevela Kristina Katalinić, Meandar Media, Zagreb, 2011.