Književnost AKTUALNA PUBLICISTIKA

Sva ta kerumizacija

Jedino po čemu bi se Split mogao pamtiti za stotinu ili tisuću godina bit će anegdota za koju se nitko neće moći zakleti je li istinita. Ona o poduzetniku koji se preračunao u poslovima, pa čitavom gradu prodao priču o svome znanju i planovima samo da bi došao na vlast i novcem građana spašavao svoju tvrtku. Pitanje je tek čijeg će se imena pričaoci anegdote za stotinu ili tisuću godina sjećati. Ambicioznoga poduzetnika ili neambicioznog grada

ostalo
Kerum kao piss maneken na Marjanu, postolju za njegovu ideju najvećeg kipa Isusa, Split info
Da ne bi bilo zabune kod čitatelja, valja odmah reći da je uvodni pasus zapravo kraj knjige 'Kerum i propadanje Splita' Vladimira Matijanića, a zabune valjda nema o kojem je poduzetniku i o kojem je gradu riječ. Knjiga je to, usuđujem se reći, potresna, iako je pisana tipičnim objektivističkim, novinarskim, nimalo uznositim stilom. Posrijedi je tek precizno nizanje provjerene na notornu činjenicu. Nema tu uzavrelih emocija, ali ima sva sila efekata začudnosti o tome što je sve rečeni Kerum kadar izmisliti pa onda i provesti. Oni kojima je Split zavičaj, kao piscu ovih redaka, svako toliko će se u čitanju oteti ona pitalica pa je li to moguće, i to u Splitu. I koliko se god činilo da se o glavnom antijunaku sve zna, ovako umješno ansambliranje priča o njegovom događanju tajkunizacije ostavlja čitatelja, blago rečeno, u stanju posvemašnje naljućenosti. Zbilja, kako je to, uza svu primitivnu prvobitnu akumulaciju kapitala, uopće moguće?

Inače, naslov ove knjige lako može biti invertiran, tj. mogao bi glasiti i 'Split i propadanje Keruma'. Samo reklo bi se za da je subjekt, tj. Kerum ipak protagonist mada Split i nije baš neki antagonist. Dugovječna je to žrtva stjecaja raznih politika, a Kerum, kao posljednji u slijedu, sada sve u dalmatinskoj metropoli a i šire rastura u razmjerima endemskih elementarnih nepogoda. Pritom ni sebi više ne može pomoći jer i njega samoga sve više zahvaćaju nezaustavljive silnice pretvorbenjačko-privatizacijske kataklizme u Hrvata. Jer taj po frizuri cezaristički lik koji se razvio do oglednoga tajkunskoga velevlasnika naglo pokrenuvši poslove u smućenu poraću, kada je teško bilo doći do bilo kakve robe, od sasvim malih dućana do ubrzo velikih i očito prevelikih zarada. Gradske legende kazuju da je posrijedi najviše bilo robe iz Caritasa, što je, dakako, nemoguće dokazati. I od toga doba novinar istraživač Vladimir Matijanić pomno rekonstruira i njegov lik i demistificira nedjelo. Ispisuje on tako svojevrstan repetitorij neizbrojivih nedaća, zloćudno isprepletenih mreža poslovnih i političkih interesa koje je fermentirala naglo ustobočena mafija tako raspuštena u ratu da je bez većih problema uspjela djelovati do danas, a tek u najnovije doba dospijevaju pojedini članovi naše camorre do pritvora, suda, ali ne uvijek i do zatvora.

Autor Vladimir Matijanić, novinar s feralovskim pedigreom, nije se oslanjao samo na svoja sjećanja i na ono što je pisao kada je Kerum počeo raditi radnje. Istraživanje je proveo zahvaljujući i potpori danske mreže za poticanje istraživačkoga novinarstva u istočnoj i jugoistočnoj Europi SCOOP. Bez toga ne znam kako bi uspio obaviti tako temeljit i dokumentiran pisalački poduhvat. No i redakcija biblioteke sastoji se od samih novinara kojima je sasvim blisko istraživačko novinarstvo. Prije sedam godina urednički sam potpisao knjigu grupe autora Istraživačko novinarstvo u izdanju sada blago hibernirane Press Date, medijske agencije HND-a. To je bilo prvo djelo takve vrste u nas i obilovalo je i primjerima, ali tako primjernoga rada kao što je ovaj Matijanićev još nije bilo. Ne znam, doduše, ni mnogo izdavača koji bi si u svoj profil mogli uključiti ovako izdanje, i to s takvim osjećajem za tajming.

ostalo
Split u debelu hladu ginisovskoga Spasitelja po ideji Željka Keruma/Ilustracija s Interneta nepoznata autora
Ovo izdanje doduše ne bilježi najnovije Kerumove morske ideje s podizanjem spomenika Isusu Kristu koji bi zbog golemosti išao ravno u 'Guinnessovu knjigu', ali dok ova knjiga dođe na sva prodajna mjesta tko zna čime će sve Kerum zaprepastiti nedužnu javnost. A politike se dotičnik dohvatio, navodno, kada je odlučio postati gradonačelnikom da više ne bi morao plaćati mito brojnim gradskim činovnicima. Ma nemojte mi kasti! To bi htio da se misli čovjek koji je nakon što je postao gradonačelnikom sve, ama baš sve važne funkcije podijelio najbližoj rodbini, prijateljima i svim vrstama raznih pouzdanika. Vladimir Matijanić razvio je zato cijelo kerumoslovlje da bi mogao popisati i opisati novu piramidu vlasti koju je u Splitu oktroirao Željko Kerum. Također, autor potpisuje tekstove u kojima prikazuje cijeli mračni politički okoliš u kojem je Kerum mogao zabljesnuti prodajući naveliko maloprodajnu filozofiju boljeg sutra, svi će biti zaposleni, svi će dobiti stanove po super povoljnim uvjetima i sve tako. A narod puši li puši.

U gradu koji se urušavao još otprije rata, u gradu gdje su po periferijama preko noći nicali slamovi, favele od stotina bloketara, ukratko, u posvemašnjem urbanističkom kaosu, nije bilo nemoguće naći dovoljno glasača koji su povjerovali u krilaticu 'bio je dobar sebi, valjda će biti dobar i nama'. Tim više što je predizborne skupove kandidat za gradonačelnika obilato zalijevao jeftinom vinskom rinfuzom i jatima pečenih srdela.

U poglavlju Od Ogorja do Banovine Matijanić u krokijima portretira ranoga Keruma. Od njegove ljubavi prema kocki, u početku briškule i trešete, nije mu išlo loše dok se nije namjerio na prave igrače. Izgubio je tom prilikom čak bratove čizme, jaknu iz Trsta i hlače. Brat Jure ga je zbog toga pretukao pa je Željko uzeo lančić sestre Nevenke, založio ga, nastavio igrati i otkupio bratovu odjeću i obuću. Tu anegdotu navodim kao ilustraciju kako je Matijanić temeljito istraživao svaki detalj iz Kerumova izrastanja. Kocka mu, naime, nije ni kasnije dala mira, ali u bitno drukčijim razmjerima, a poseban filing za rizik postaje mu bitnom karakternom značajkom. U početku nije tajio ni partizanski background, ali ni obožavanje Franje Tuđmana. Svega pomalo, nek se nađe. A onda ga je s bogaćenjem uhvatila i ljubav za ljubavnicu i nekretnine s krilaticom 'zabodi kolac, pa nek stoji'. Sve to bilježi neželjeni Kerumov biograf, a u daljnjem tekstu će se pokazati zašto je sve to važno.


U poglavlju Rat za stanove i mučilište u Lori autor ostavlja Keruma pomalo u sjeni, a u žiži su mu ratne strahote u Splitu kada su mnogi proskribirani napustili grad, a neki su ostali, kao obitelj u Lori ubijenoga Gojka Bulovića, koji su bili Kerumovi susjedi na brdima. I tko se našao da im pomogne, bilježi i to Matijanić, da je baš Željko Kerum imao građanske hrabrosti zaposliti u svojoj tvrtki suprugu i sina ubijenoga. Dakle, i svijetle točke iz njegova životopisa on nipošto ne preskače pa tako zapisuje i da je Kerum znao, slično gradonačelniku iz vremena Austrije, Vicku Mihaljeviću koji je, primjerice, redovito okupljao splitske redikule na večerima i uopće bio darežljiv prema sirotinji, a što je Miljenko Smoje unio u scenarij 'Veloga mista' i naš suvremeni poteštat ima nekolicinu koja uživa njegovu apanažu. Ali da ima i suprotnih primjera, upravo neljudskoga ponašanja prema svojim radnicima, to se također bilježi.

Također, njegova je krilatica postala i 'ne rasipam novac ni riječi'. A odgojni i moralni deficit te laži sve više dolazi do izražaja kako više vlasti, zapravo, uzurpira iako je demokratski i neposredno izabran. Matijanić precizno analizira Kerumovu glasačku stratu, znalački ukazuje na motive pojedinih substrata, ali ostaje samo na tome da je, što je nesumnjiva činjenica, Keruma ponajviše izabrao mali došljački puk, ali pak ovome recenzentu nije nepoznata ni ona crta karaktera pravih Splićana da u dešperatnim situacijama ponekad važi i pravilo 'što gore, to bolje'. Što su kasnije doživljavali od svoga izabranika po principu dišpeta, ne treba posebno opisivati.

Naime, hoću reći i da je glasovalo više tzv. pravih, fetivih Splićana nego što se to općenito misli. U poglavlju Briga za maloga čovjeka riječ je kako kerumizam djeluje i u teoriji i u praksi. Kerumova svita poslušna je beziznimno i sve ono što je represivno, konkretno negativno, prema javnosti obavljaju Kerumovi ljudi. On samo naređuje, emanira ideje, a Nevenka Bečić, sestra mu, sve provodi u djelo i pri tome jedino ona sama smije odlučivati, ali samo o metodi i ponešto mu čak i prigovoriti, primjerice javno ga opomenuti da se ne kaže ono vlaško 'nega' nego 'nego'. Ali, ne više od toga, jer i ona je ponekad više Kerum od Keruma. Izvršni Kerum. Izlaganje Maybacha u izlogu supermarketa definitivno je otkrilo da baš i nema dobro srce, kako se to nastojalo prodati narodu. Onaj tko iole poznaje Split zna da su barem tri sakrosanktna simbola grada Hajduk, kazalište i Narodni trg. Dakle, Ajduk, Teatar i Pjaca, O sva ta tri simbola Kerum se teško ogriješio i to pomalo sazrijeva i u glavama njegovih najgorljivijh pristaša.

Na Pjaci u hotelu Central s kultnom kavanom što je, dakako, kupio per pochi soldi davno početa nužna obnova nikada nije završena, a u Hajduk i kazalište doveo je svu silu nekompetentnika kojima je jedina kvalifikacija da su kerumovci. I to će ga prije ili kasnije najviše koštati, jer toliko Splićana od kolina i splitskih zavičajnika valjda još ima. No sva ta priča o sadašnjem splitskom gradonačelniku ne bi bila toliko bitna i poučna da Kerum nije postao globalna metafora koja se iz Splita reflektira ne samo na Dalmaciju, Hrvatsku i ono što se na brzu ruku nazvalo region, nega riječ je o raširenom postideologijski karikiranome svjetonazoru cijeloga postsocijalističkoga bloka u Europi.

A upravo to Matijanićeva knjiga uvjerljivo otkriva i primjerno dokazuje.

Bravo, kolega.

Vladimir Matijanić: Kerum i propadanje Splita, nakladnik Novi Liber, biblioteka Sa zrnom soli, Zagreb, 2011.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još