Boyd Morrison je uspješan pisac avanturističkih trilera, čiji je roman 'Potraga za Noinom arkom' u Hrvatskoj objavilo Znanje. Riječ je o napetom štivu, savršenom za čitanje na plaži, u kojem Morrison prati dogodovštine inženjera Tylera Lockea. Naravno, dotični upada u nešto poput međunarodne zavjere te se mora boriti i sa silama zla, a sve je pak povezano s mitskom Noinom arkom te skupinom vjerskih fanatika koji svijet žele oblikovati prema svojim iskrivljenim uvjerenjima.

Reći bilo što više o zapletu 'Potrage za Noinom arkom' značilo bi pokvariti užitak čitanja. Morrison, koji je nekoć radio kao inženjer za NASA-u, danas je profesionalni pisac, koji dio godine provodi istražujući za svoj novi roman, nekoliko mjeseci ga piše, a dva mjeseca posvećuje njegovoj promociji. Tyler Locke je postao i poveznica između romana, pa je Morrison napisao i svojevrsni nastavak 'Potrage za Noinom arkom', pod naslovom 'The Vault', koji tek izlazi na američkom i britanskom tržištu.

Mnogo prije nego sam došao do zapleta 'Potrage za Noinom arkom' osmislio sam glavne likove Tylera Lockea i Granta Westfielda, pa bih rekao da su oni bili integralan dio konstruiranja cijele priče. Htio sam stvoriti nekog avanturistički raspoloženog inženjera, jer je to moja obrazovna pozadina, što znači: da Tyler Locke nije takav kakav jest, priče uopće ne bi ni bilo. On se u podjednakoj mjeri koristi svojim umom i snagom da se izvuče iz čupavih situacija. Mnogi čitatelji su mi pak rekli da žele saznati što će biti sljedeća avantura Tylera Lockea, što znači da su se povezali s likom. Bez likova koje se voli ili mrzi priča je prazno iskustvo. Čuo sam jednu dobru definiciju u vezi s tim: roman je priča o zanimljivim stvarima koje se događaju ljudima do kojima vam je stalo. Uvijek mi je to na umu kad pišem.

U romanu kombinirate činjenice, legende i fikciju. Koliko ste vremena potrošili na istraživanje informacija koje su vam bile potrebne za konstrukciju priče? Je li vam cilj čitatelja uvjeriti da je sve što pišete istina, ili tražite određeni nivo 'suspenzije nevjerice'?

Detaljno sam istraživao sve oko Knjige postanka, gradnje drvenih brodova te kako glase alternativne teorije o porijeklu narativa o Noinoj arci. Također sam saznao sve moguće o tehnologiji, vozilima i lokacijama koje spominjem u knjizi. U svakom djelu fikcije mora od strane čitatelja postojati voljna suspenzija nevjerice, ali i pisac mora igrati fer igru. Moram biti konzistentan u svijetu koji u svojem romanu stvaram. Ono što ja od čitatelja tražim jest da povjeruju kako postoji samo jedan mogućih ishod priče u koju sam bacio svoje likove, a to je onaj ishod koji sam napisao. U svojim pričama opisujem svijet koji se ravna prema zakonima fizike, a kada bih promijenio tu paradigmu, izbacio bih gledateljevu pažnju iz zapleta romana. Ako sam opisao kako i zašto se neki lik ponaša, moram ponuditi uvjerljivo objašnjenje kada se njegovo ponašanje promijeni. Trudim se roman što više ukorijeniti u realnosti, pa će čitatelj prihvatiti kao takav i dio koji je možda nategnut, kada konačno dođem do njega.

Imate nekoliko ljubavno-seksualnih scena u romanu 'Potraga za Noinom rakom'. Mnogi pisci kažu da je njih najteže napisati, kakvo je vaše iskustvo?

Ljubavne scene u 'Potrazi za Noinom arkom' su vrlo pitome u usporedbi s onim što se danas može vidjeti na TV-u. Razlog tome je što nemam motiva da ih pišem, a i želim da svaki čitatelj moju knjigu može dati u ruke nekom tinejdžeru ili svojem djedu i baki. Također, strastvenija scena seksa jednostavno se ne bi uklopila u ton cijele knjige, koja treba biti zabavna i brza akcijska avantura, a ne papreni kriminalistički roman.

Ono što se ističe u vašem romanu jest upotreba tehnologije i raznih gadgeta. To može pomoći u pripovijedanju, no niste li zabrinuti da tehnologija stvari čini previše jednostavnima? Primjerice, u romanu koji je napisan prije pojave mobitela ne može se nekog lika jednostavnim SMS-om upozoriti na prijeteću opasnost. Dakle, na koji način tehnologija omogućava, a koliko podriva napetost radnje u jednom trileru?

Tehnologija je pisanje trilera učinila težim. U dobu kada svi imaju mobitele s kamerama, policija je udaljena tek nekoliko koraka. Trenuci u našim životima koji najviše zastrašuju događaju se kad smo izolirani od civilizacije, a sveprisutne mogućnosti komunikacije otežavaju pisanje o tome. S druge strane, avioni i kompjuteri čine jednu globtrotersku avanturu mogućom, pa čak i ako se događa u periodu od nekoliko dana, tako da se sve zapravo izbalansira. No pazim na to da ne datiram svoje priče, jer razvoj tehnologije je danas toliko brži od izdavačkog tempa, pa ne želim da se dogodi da nekakav element zapleta postane anakron dok roman stigne u čitateljeve ruke.

Brown je morao učiniti nešto ispravno ako ima sto milijuna čitatelja. Bio bih vrlo sretan kada bih imao desetinu tog broja. Često su me uspoređivali s njime, i rekao bih da je to većinom zbog pozitivnih razloga ili je to jednostavno površan način da se naglasi kako pišemo u istom žanru. No meni se čini da su moje knjige mnogo bliže onome što pišu Clive Cussler i James Rollins, ali Dan Brown je ime koje svi znaju. Uživao sam u njegovim knjigama, no on ima etabliranu formulu, pa razumijem zašto to smeta nekim čitateljima. Dakle, ako je usporedba s njim u smjeru toga da obojica pišemo napete avanture s historijskim obratima, onda nemam problema s time. Naravno, ako me kritičar s Brownom uspoređuje zato što nas obojicu smatra piskaralima koja se stalno drže jedne dosadne formule, onda time baš i nisam oduševljen.

Izdavačka industrija se mijenja, a vaša spisateljska karijera je uspješno lansirana na Amazonovom e-readeru Kindle. Kako vi gledate na aktualnu raspravu o mračnoj budućnosti knjiga kao predmeta od papira? Kada danas čitate roman, činite li to s Kindlea ili uzmete knjigu u ruke?

Trenutno je pola knjiga koje čitam na papiru, a pola na e-readeru. Osjećaj čitanja tiskane knjige još uvijek preferiram, no e-readeri su odlični za putovanja. Što se mene tiče, čitatelji samo trebaju izabrati koji im se način više sviđa. Ne mislim da će tiskane knjige ikada zauvijek nestati. Primjerice, danas se muzika većinom skida s interneta, no i dalje postoje CD-ovi. Sve dok pisci budu proizvodili knjige koje ljudi žele čitati, imat ćemo tiskane knjige još dugo vremena. Izdavači se moraju prilagoditi novom svijetu, ali to vrijedi i za bilo koji drugi biznis.

Je li danas novim piscima lakše probiti se online nego kroz ustanovljene kanale izdavaštva? Koje je vaše iskustvo po tom pitanju?

Znam da nikad ne bih bio objavljen da ne postoje elektronski samizdati. No kada sam ja objavio svoju knjigu na Kindleu, bilo je jako malo drugih autora koji su to učinili, što znači da sam imao malo konkurencije. Sada je samizdat izgubio stigmu te postoje tisuće autora koje svoja djela objavljuju kao e-knjige, što znači da je teže privući pažnju. Elektronski samizdati omogućavaju autoru da zadrži više moći, jer im olakšava pregovaračku poziciju s nakladnicima, a i omogućava im da zarade za život čak i ako pišu strogo žanrovske stvari. Neki autori prodaju toliko knjiga online da im izdavač uopće ne treba. Ja ipak preferiram imati izdavače u što više zemalja, jer se onda mogu koncentrirati isključivo na pisanje, a oni se bave time kako moje knjige dostaviti u ruke čitatelja.

Prije nego ste počeli pisati radili ste, između ostaloga, kao inžinjer za NASA-u. Zašto ste se odlučili prebaciti na pisanje? Je li to nešto što ste oduvijek radili sa strane ili ste se odlučili na novi izazov?

Uvijek sam bio velik obožavatelj napetih romana, no tek sam sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća počeo razmišljati da bih i ja mogao napisati jedan. Svoj prvi roman napisao sam 1996, no nisam ga nigdje uspio objaviti. U to vrijeme je moja supruga krenula na studij medicine, pa smo se dogovoriti da ću pisanje ostaviti po strani i uzdržavati je tijekom studija. Kada je ona postala doktorica, ja sam dao otkaz i počeo pisati. Pisanje trilera mi omogućava da se pozabavim stvarima koje me zanimaju, kao što su povijest, tehnologija i zagonetke.

Kao netko tko je vrlo prisutan na webu (primjerice, preko Twittera), kako komenirate sve što se dogodilo oko Wikileaksa? Gledate li na internet kao na novo bojno polje slobode? Također, privlači li vas da napišete nešto što bi uključivalo Wikileaks i Juliana Assangea?

Kada bih pisao o tome, definitivno bih sve fikcionalizirao i osmislio svoju verziju priče. Neregulirana priroda interneta je dvosjekli mač. Dozvoljava nevjerojatne mogućnosti slobode govora u mjestima gdje to inače nije moguće, ali je također sve to teško kontrolirati, te je slobodan prostor za sve one beskrupulozne tipove koji anonimno napadaju ljude, kradu intelektualno vlasništvo te ugrožavaju tuđu privatnost. Što se Wikileaksa tiče, nadam se da će ta afera dovesti do transparentnijeg rada vlade, na samo američke, nego svih diljem svijeta.

U vašoj biografiji zanimljiv je detalj da ste sudjelovali i pobijedili na popularnom američkom kvizu 'Jeopardy'. Zašto ste se prijavili i na koji način ste sakupili odgovarajuće znanje za kviz?

Kao i kod većine dobrih stvari koje su mi se dogodile u životu, na 'Jeoparddy' sam otišao na poticaj supruge. Gledao sam taj kviz godinama, često znajući više odgovora od natjecatelja, ali iz udobnosti svoje dnevne sobe. Kada je moja supruga čula da će se održavati audicije za kviz u mojem rodnom gradu, nagovorila me je da odem. Znanje trivije mi je i pomoglo pri pisanju romana, jer uvijek izdvojim neke zanimljive podatke koje kasnije iskoristim u priči. Kvizno znanje se zapravo sakuplja usput, kroza sve ono što gledate i čitate i sve što vas interesira, dok se praktično i teoretsko znanje dobiva s namjerom, kroz obrazovanje i trening.