Povijest se nadaje kao prirodno mjesto romana, istodobno kao građa i pouzdan izvor romanesknih činjenica, informacija pripovjedaču o njegovu mjestu u svijetu. Povijest je ono što mu garantira siguran ulaz u postojeći književni univerzum i ulaznicu za moguću vječnost uvijek istih značenja o izgubljenom čovjeku i njegovoj malenosti spram društvenih i ideoloških sustava
Protagonist je, dakle, onaj koji je u tom području društvenih ilustracija nerijetko gubitnik, žrtva, izgubljeni i onaj koji misli, trpi i pati.

Vjerojatno je, i bit će da je tako, da se u tom rasteru, sivoj zoni kreiranja svijeta, zaboravlja na mogućnost razmjene, podrivanja, zaboravlja se na živu suvremenost koja postoji i traje zahvaljujući podrivanju, prevrednovanju, novoj orijentaciji – dakle, razmjeni. Čitanju i pisanju (šetnji i šutnji), također.

Privatno – u izgradnji svijeta koji je neuhvatljiv u svojoj množini, u brzini i nesagledivosti novih tehnologija, privatno u svijetu gdje su sustavi vrednovanja, evaluacija i samouvida postali sami sebi svrhom – postaje činjenica prvog reda važnosti. Autor se olako odriče instance s koje može motriti, pisati i živjeti izvan sudbine svoji likova, jer on se spušta u romaneskni svijet sa svojim jedinstvenim neponovljivim ja. Međutim, mogućnost razlika i ono što će biti utisnuto na njegovu tijelu već se dogodilo i drugima, potire se 'to nešto na dnu', a da se prije toga i poslije (na kraju balade, na kraju romana) nije dogodilo ni promijenilo ništa. Veliko Ništa.

Suvremeni hrvatski roman, u svojim boljim izdanjima, izlaže se i izložen je pitanju na koji način uključuje u svoj prostor povijest, pitajući se što ona sada jest i gdje je mjesto njezina razobličavanja?! Povijest je sad to već znamo fikcija, dakle, podložna je drukčijim tipovima čitanja, čitanja u kojem se odustaje od argumentacije kronologije, objektivnoga i zadanoga tipa.

Identitet i zavičaj, grad i njegovi noviji toposi, smrt (ljubav) i Mediteran ne javljaju se u neraskidivoj vezi s nevinom fabulom i neuznemirenim jezikom. Suvremeni hrvatski pisci u svojim boljim tekstovima odriču se od privatnosti kao jedinoga mogućeg zrcala svijeta za Druge. Odustajanja od cjeline za važnost fragmenta, djeljivost i propitivanje sadašnjosti, njezine kvalitete i od koje je vrste – jesu uzusi za novi roman.

Nepodudarnost s vremenom, propitivanje (drukčije) sadašnjosti, koja nas plavi i puni ispraznim diskontnim prostorima, postaje velika tema romana.

Istina, autor se mora odreći lektirne ambicioznosti da zabilježi sve i doslovne interpretacije. Pisac i pripovjedač zna (znaju) da su dio svakodnevice, utopljeni u sadašnjost i teško joj se odupiru: u strategiji i jeziku, formi i temi, obliku i snu – jer siromaštvo životnih izbora upravo je takvo zbog privida velikih igara (na sreću i nesreću), izbora i mogućnosti. Ponovljivo isto nudi se neprekidno, samo s različito dizajniranim porukama, u vrijeme demokratizacije tiska preživljavaju korporativni izdavači i svjetska književnost se svodi na brze prijevode s nepouzdanih top-lista, ali već smo u drugoj priči, u romanu s predvidivim krajem.

Suvremeni hrvatski roman propituje svoju povijest kao mjesto različitih pripovjedačkih strategija i jezičnih mogućnosti – dakle, on ne može lako iz oklopa vlastite povijesti, ali nosi ga s nelagodom i odustaje od njegove gotovosti i završenosti. Nelagoda spram sigurne zavjetrine tradicije, nastojanje da se ne bude u svemu podudarno s postojećim javnim (ideološkim, političkim, kulturnim) obzorom, vjera u razliku i stanovitu izopćenost – grije tekstove suvremene hrvatske književnosti.

Sasvim sigurno ne u onoj mjeri koju to čitatelji zaslužuju, ali i taj (ponekad nevidljivi) prazni prostor, prostor odustajanja od jedinstvenog i monolitnog (diskontnog) svijeta važan je u pisanju i čitanju prostora – bilo da se govori o zavičaju (zaboravu), Zagrebu i vodi ili da se jednostavno kaže adio i započne pisati – sa sviješću da odustajanje, fragment, nije bijela zastava nego jedan od mogućih početaka. Nešto kao kratko pismo za dugo rastajanje.