Književnost INTERVJU: ZYGMUNT BAUMAN

Budućnost demokracije: Ili će se promijeniti ili demokracije neće biti!

Sile 'Sjevera' imaju dugačku povijest unazađivanja demokracije i slobode – povijest kojoj nigdje nije došao kraj završetkom kolonijalne ere

Na konferenciju 'Nove emancipacijske borbe', koja se održava od 15. svibnja u kinu Europa u sklopu Subversive Film Festivala, dolazi jedan od najutjecajnijih sociologa današnjice, Zygmunt Bauman. Orijentiran na teme globalizacije, (post)modernosti, identiteta, masovne kulture, konzumerizma i etike, Bauman je autor šezdesetak knjiga, a među njima se izdvajaju 'Modernost i Holokaust', 'Zakonodavci i tumači – O modernosti, postmodernosti, intelektualcima', 'Modernost i ambivalentnost', 'Postmoderna etika', 'Život u fragmentima', 'Globalizacija: Ljudske posljedice', 'Tekuća ljubav', 'Društvo pod opsadom', 'Zajednica', 'Traženje sigurnosti u nesigurnom svijetu' itd. U Nakladi Pelago objavljena je i njegova knjiga 'Identitet' (prev. Mirko Petrić, 2009), a kod istog izdavača paralelno s konferencijom u Zagrebu izlazi i njegova knjiga 'Tekuća modernost' iz koje ekskluzivno donosimo ulomak.

Ulomak iz knjige 'Tekuća modernost' Zygmunta Baumana.doc

Objavljujemo i intervju s Baumanom koji je uoči Festivala vodio njegov umjetnički direktor Srećko Horvat.

I dok se s jedne strane diljem 'arapskog svijeta' iz dana u dan odvijaju dramatične borbe za demokraciju, s druge strane, u 'zapadnom svijetu', i u Americi i u Europi, čini se kao da se 'demokracija' potrošila ne samo kao ideja, nego i kao praksa. Imigranti se utapaju pred obalama Italije, Romi su protjerani iz Francuske, a sada Sarkozy i Berlusconi najavljuju uvođenje pograničnih kontrola. O histeriji 'antiterorizma' i ukidanju demokratskih sloboda da i ne govorimo. Kako tumačite taj krah demokracije?


Sjećam se članka koji je Roger Cohen objavio 20. rujna prošle godine u New York Timesu. Cohen je pisao o 'opadanju demokracije' i objasnio da se ne radi o tome 'da su se narodi s demokratskim sustavima smanjili u broju, već je demokracija izgubila sjaj. To je ideja bez sjaja'. I postoji mnogo razloga za to: krvoproliće, uzrokovano ratovima u Iraku i Afganistanu u ime demokracije, ugrozilo je ugled demokracije… Posebno ako je usporedite sa stabilnim, eminentno miroljubivim i antimilitarističkim, ali diktatorskim režimom u Kini, koji ima više od 10 posto godišnje stope rasta… Cohen je otišao toliko daleko sugerirajući da 'dihotomija između slobode i tiranije odjednom izgleda kao da je ispala iz prošlosti 20. stoljeća'. Državama koje su se oslobodile komunističke tiranije demokracija zapadnog stila obećavala je prosperitet, rast i mir, ali u svim tim područjima ona je donijela mnogo manje nego što je obećavala. Među starim demokracijama, Belgija ne vidi izlaz iz sukoba koji očito nije u stanju riješiti, u Izraelu je politika zasićena korupcijom, u Italiji se demokracija pretvara u svoju vlastitu parodiju…

Ta bi lista, ukoliko bismo je nastavili, postala prilično dugačka…

Lako bih mogao dodati još razloga zašto je demokracija tako brzo izgubila svoju nekoć neospornu čar. Naprimjer, da unatoč tome što predstavljaju vodeću zvijezdu demokracije širom svijeta, Sjedinjene Države jednako tako nisu oklijevale postati suučesnikom u kršenju ljudskih prava širom svijeta, a posebice u 21. stoljeću, ponovnim uvođenjem torture. Ili da demokracije posvuda nisu uspjele nagnati ljude da se ne povlače u svoja privatna skloništa i da ne okreću leđa javnom prostoru i svojoj građanskoj dužnosti brige za zajednička dobra. Ili da demokracije evidentno nisu uspjele zaštititi svoje manjine i njihovo pravo na poštivanje i dostojanstven život. Ili da nisu uspjele ni u tome da svoje građane potaknu na neprekinuti dijalog, uzajamno razumijevanje, suradnju i solidarnost – sine qua non, po definiciji, demokratskog života. Demokracija ne može počivati na obećanju privatnog bogaćenja. Njena najveća i jedinstvena razlika je služenje slobodi sviju.

Ima li demokracija u tom smislu budućnost?

Sve je to dosta zabrinjavajuće. Posebno u vremenu kao što je naše, u vremenu naše globalne međuovisnosti, koje nas suočava s neviđenim izazovom – to je nužnost da nepovrediva načela demokratskog suživota uzdignemo s razine država-nacija, do kojih su ih naši preci doveli i gdje su ih potom ostavili, na razinu planetarnog čovječanstva.

Pa ipak, vidimo da Zapad ne posustaje u 'izvozu demokracije' koja se ne temelji na tim načelima. Tariq Ramadan je nedavno, komentirajući reakciju SAD-a i Europe na zbivanja u 'arapskom svijetu', izjavio da se iza čitavog 'uzdizanja demokracije, slobode i ljudskih prava kriju hladnokrvne i cinične kalkulacije' koje se jedino svode na pitanje kako kontrolirati te pokrete i kako profitirati od njih.

Povijest Europe i SAD-a u 'promicanju demokracije' daleko od kuće teško da može biti gora. Ramadan zasigurno ne griješi kada nas optužuje da ovdje, na 'Sjeveru', patimo od licemjera. Većina nas njegovo bi pitanje 'nemaju li Sjedinjene Države dugačku povijest suradnje i spletkarenja s islamističkim i najtradicionalnijim, retrogradnim i ekstremističkim islamskim silama, od Afganistana do Saudijske Arabije', protumačila kao retoričko. On je mogao i trebao dodati da dugačka i tužna povijest diskreditacije demokracije ni u kojem slučaju nije ograničena na začarani krug islama. Sile 'Sjevera' imaju dugačku povijest unazađivanja demokracije i slobode – povijest kojoj nigdje nije došao kraj završetkom kolonijalne ere. Mosadik je doista bio musliman, ali Salvador Allende definitivno nije, što ni jednom ni drugom nije pomoglo da (uz brojne druge poput njih) ne postanu žrtve bezuvjetne i možda nepopravljive ljubavi koju CIA ima spram tirana, umjesto izabranih nepotkupljivih i nezavisnih vođa…
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još