Književnost INTERVJU: SLOBODAN ŠNAJDER

Istina nije ni crna ni bijela, pogotovo nije crvena

O tranzicijskom mirakulu i mirakulu tranzicije, šumama koje će ponovo vrvjeti i ulicama koje već vrve, prekratkom vođenju Zagrebačkog kazališta mladih, prvom romanu i nipošto posljednjoj drami, Slobodan Šnajder govori za tportal

Još uvijek suvremeni, domaći prvenstveno dramski pisac Slobodan Šnajder lik je kao iz predstave koja će 1. travnja, i nije riječ o prvoaprilskoj šali, premijerno zaigrati na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu. 'Enciklopedija izgubljenog vremena' tekst je već nagrađen, ali ne i igran jer Šnajdera u Hrvatskoj, ne samo po njegovom mišljenju, malo igraju. O autorskom doprinosu građanina S. Š. govori njegova dugogodišnja plodna karijera i status jednog od najizvođenijih izvan domovinskih granica, gotovo jednako koliko i naslov zbirke kolumni 'Umrijeti pod zvijezdom'.

'Enciklopedija izgubljenog vremena' rekapitulacija je hrvatskih posljednjih dvadesetak godina, ali seže i malo dalje u prošlost koja ne želi proći. Komad funkcionira kao referencijalni kolaž – u njemu se miješaju Kafka, zatim bajke (bilo 'prave' ili one kakve su pisali ruski avangardisti), pa čak i Menzel i njegovi 'Strogo kontrolirani vlakovi', a sve navedeno je samo manji dio... Jeste li u ovaj tekst upisali sve što je po vama formativno važno ili samo ono što je definiralo proleterski svjetonazor generacije negdje između Vaše i one ranije?

Ne znam je li 'Enciklopedija' osobito inkluzivna rekapitulacija, ali jest opis jedne kapitulacije.
Na primjer, NOB može se smatrati zbirom stotina tisuća osobnih 'investicija', uz najveće osobne rizike. Sve do jučer ljudi koji su se 1941. digli i oduprli imali su pravo smatrati da je njihov izbor častan izbor. Odjednom ispada da je častan izbor bio držati s Nijemcima, a da su oni koji su se digli u stvari izdajnici 'svega hrvatskoga'. Potom se događa 'teška industrija': vlakovi vez voznog reda gomilaju radnu snagu od koje se traže goleme osobne žrtve i odricanja. I onda odjednom tvornice, hoteli, brodogradilišta postaju najprije 'ničija stvar', res nullius, pa si ih podobni podijele između sebe, pod okriljem ne toliko noći koliko rata. Kafka opisao je metamorfozu malograđana u kukca, ja pokušavam opisati metamorfozu kolektiva u monstruma. Ali mi danas jako dobro znamo tko su zgaženi kukci, a tko su korisnici. Ulica i večeras bruji jedino o tome. 'Enciklopedija' je opis kapitulacije razuma. Junak mirakula, Gregor Samsa, ne da se gaziti, ne da se pretvoriti u kukca i na kraju će svima pokazati roge. To nije mnogo, ali je više od ništa.

S druge strane, 'Enciklopedija' bi mogla biti i dramska serija – tri generacije jedne obitelji, od oca proletera, preko sina koji pokušava naučiti kako se ponašati u kapitalizmu s licem morskog psa, do djece koja na sve gledaju kao na 3D igricu... Je li do današnji 'hrvatski panoptikum'?


Možda utoliko što se radi o tri generacije 'gubitnika'. Ipak, mislim da si generacija unuka neće dati soliti. Upravo unuci kažu u mirakulu stvari koje bi morali reći odrasli. Jedina puška koja opali u mirakulu jest ona u ruci unuke. Ja sam napisao tendencioznu dramu uzimajući stranu Samse i unuka. Moja je generacija negdje u sredini i njoj bih najradije zapjevao: 'Degeneracijo moja, da smo se ranije sreli', to jest ranije se našli na ulicama. Ti koji su danas na ulicama, a ja za njih osjećam i nježnost starijeg čovca i poštovanje onoga koji je ponešto u životu shvatio, bliži su po godinama unucima iz mojega mirakula nego mojoj generaciji.

Osim, uvjetno rečeno, općenitih problema privatizacije i partizanskih spomenika otpiljenih glava, u ovom komadu tematizirate i konkretan slučaj jednog domaćeg političkog umorstava. O čemu je riječ?


Svi to znaju i svi se prave da ne znaju: riječ je o ubojstvu sindikalnog funkcionara Milana Krivokuće u Velikoj Gorici. Do danas nerazjašnjen zločin, kao uostalom i ubojstvo Milana Levara. Njihovi ubojice i nalogodavci još su među nama i cerekaju se u rukav. Kad bi u Hrvatskoj na trenutak stao sav promet, njihov bi se kikot čuo; kao i cerekanje onih koji su se jednoga jutra probudili, da bi na svojemu računu otkrili nekoliko milijuna eura. Po svjedočenju gospodina Zagorca, neznano otkuda.

'Enciklopediju' postavlja Snježana Banović. Kako teče suradnja s njom? Tekst nudi dovoljno, čak i previše materijala i za burlesku i za povijesni spektakl? Kako će to izgledati na pozornici i hoće li sve stati na nju?


Velika je varaždinska scena, malen je moj mirakul. Rad na ovom komadu napokon nije nalik čupanju dvojice alfa-mužjaka oko ženke, tj. drame. Snježana Banović zna što radi i u što se upušta. Zna i cijenu koju će platiti kad komad izađe. Sve to ide u rok službe, što se mene tiče već četrdeset i dvije godine, ali ne slavim jubileje. Gledao sam svojedobno u Virovitici njezinu režiju jednog ruskog komada – braća Presnjakov 'Igranje žrtve'. Ali to je bilo u Virovitici, a gdje je to? Poznato je da je Hrvatska ravna ploča, a Virovitica je negdje na rubu te ploče. Skoro nitko nije vidio tu predstavu. A šteta! Kakav ritam! Skoro vodvilj, a to je kod nas teško postići. Taj se komad bavi tranzicijom, i s mirakulom u Varaždinu dijeli istu temu.

hnkvz.hr
S probe 'Enciklopedije izgubljenog vremena'
Glavni sižejni okvir ovog komada je ipak sabiranje računa jednog partizana, revolucionara, proletera pri susretu sa Smrću. Koliko u tome ima autobiografskog? Razmišljate li već o svođenju računa?


Pa u svakom komadu ima i nečeg autobiografskog. Sigurno je da ću i ja pokušati prevariti Smrt, ali je nevolja u tome što smo gospođi Smrti, ovim komadom, otkrili način kako bi se to moglo postići. Što se tiče 'svođenja računa', na užas mlađih kolega reći ću: tko zna, moglo bi biti da sve što sam dosad napisao spada u 'rane radove'. Uskoro ću završiti svoj prvi roman kojemu je naslov 'Morendo'. Tako ću u lijepoj dobi od šezdeset i dvije godine pokušati položiti veliku književnu maturu. A što se tiče partizana, revolucionara... Tko bi znao gdje će biti naša šuma? Kako je krenulo, a stiže proljeće, šume bi i opet mogle provrvjeti.

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu ugostilo je Vaš komad 'Kod Bijelog labuda' u režiji Petra Večeka 1999. u vrijeme podosta slično današnjem. 'Enciklopedija' dolazi također u trenutku kad se očekuje smjena vlasti. Je li to slučajno?


Prije svega, s velikom nježnošću mislim na svog pokojnog prijatelja Petra Večeka. Kolektiv ove predstave odlučio je posvetiti naš uradak uspomeni na njega. Veček je zadnji hrvatski redatelj koji je pojmio da dramski autor nije prznica ni smetnja, već prirodni suborac. Snježana Banović je na dobrom putu da shvati to isto. Večekova hrabra režija grandguignola 'Kod Bijelog labuda' u Varaždinu krajem 1999. vratila me na hrvatsku pozornicu nakon gotovo jednog desetljeća ostracizma. Između mojega izgona iz ZKM-a do predstave 'Moja draga Tilla' u ZKL-u krajem prošle godine i ove u Varaždinu prošlo je daljnjih šest godina. Pitanje: što je šest godina u životu relativnog živućega autora? Što bih ja dakle tu imao bilancirati? Svojih šest u Hrvatskoj nikada neodigranih drama? Da vam nabrojim te naslove? Koga briga! Da bilanciram njemačke izvedbe tih svojih u Hrvatskoj nepoznatih tekstova?

Izgledna smjena vlasti u slučajevima poput mojih ne mora ništa značiti. Ja naravno ne zaboravljam da je u slučaju ZKM-a ujesen 2004. obavljen dogovor na mojemu lešu između 'kadrovika' naših dviju 'masovnih partija'. Naravno, ja nisam nazočio, janjetina nije moja gastro-preferencija. Na vlasti je tada, kao i danas, u Zagrebu bio SDP. Činjenica da je kulturu Grada u to vrijeme vodio HNS nije mi mogla pomoći, budući da je gradski SDP naprasno promijenio sastav Vijeća za imenovanje kako bi osigurao većinu, tj. moje protjerivanje. Eto, istina nije ni crna ni bijela, pogotovo nije crvena. Jesu li neki barem malo pocrvenjeli u licu, ne znam. Nekako dvojim. Obrazi naših političkih ljudi deblji su od goveđe potplate. U ZKM-u svi su dobili što su htjeli i pravo im budi.

Kaže recentni transparent: 'Intelektualci, artikulirajte nas!' Što mislite, u tom smislu, a i inače, o prosvjedima u Hrvatskoj? Vi, vjerujem, niste zbunjeni kao većina takozvanih ključnih političkih igrača.

Molim da se obavijestite o mojim kolumnama u Novom listu. Činim, barem donekle, što mogu. Za ključne političke igrače mi puca prsluk. Ali me nervira što 'mjerodavni' i 'smjerodatni' intelektualci uglavnom šute. Gdje su, ah tako radikalni, naši vajni politički kolumnisti? Zašto šute pisci? Bilanciraju, računaju. I sviraju k.....u.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još