Književnost KNJIŽEVNA KRITIKA: KREŠIMIR BAGIĆ

Stari zidovi i mjesta nove sigurnosti

Najnovija zbirka poezije Krešimira Bagića 'Trebalo bi srušiti zidove', nagrađena lani na Danima Dobriše Cesarića, donosi angažirane stihove koji se nastavljaju na poetiku ovog pjesnika

Jedna napomena za početak, o tri pojma na 'p' i njihovom odnosu prema zidovima: povijest voli i bilježi velike događaje i velike građevine (Kineski zid, Berlinski zid, Zid plača…), politika voli samo velike isprazne riječi i velike geste (sagradit ćemo zid, Kineski, Berlinski, egipatski, ili ih pompozno rušiti ), a poezija, daleko od pompe i masa, daleko od bilo čeg grandioznog, poima zidove u svim pojavnim oblicima, stvarne i metaforičke, armiranobetonske i sazdane od riječi te destruirane, kako bi se nanovo nešto sagradilo.

Na stranu prva dva pojma na 'p', od njih nam je ionako već dovoljno mučno, što nam to donosi nova pjesnička zbirka Krešimira Bagića 'Trebalo bi srušiti zidove', nagrađena na Danima Dobriše Cesarića 2010? Svojim ranijim knjigama 'Svako je slovo kurva', 'Između dva snažna dima', 'Krošnja', 'Bršljan', 'Jezik za svaku udaljenost' i 'U polutami predgrađa' Bagić se izdvojio kao jedan od vodećih pjesnika, ne samo svoje generacije, spretno kombinirajući u svom pismu karakteristike pjesništva jezičnog iskustva i upliv neposredne zbilje.

'Nezaustavljivu misao', kako je nazvan prvi ciklus, o potrebi rušenja zidova, koja se ponavlja opsesivno kao mantra u tekstovima, Bagić i ne pokušava zauzdati, nego je pušta da teče i grana se: od tvrdnji od presudne životne važnosti, jer će inače 'oni srušiti nas', do opće relativizacije zašto ih uopće rušiti, na što je jedini odgovor – 'a zašto ne'. Repetitivnošću se, dakle, ne želi utvrditi značenje tvrdnje, nego baš suprotno, ponavljanjem izraza, sintagmi ili riječi želi se naglasiti njihovo promijenjeno stanje i smisao u svakom novom kontekstu, što je također već prokušana autorova metoda, a suprotstavljanjem oprečnih pojmova potvrđuju se njihova osnovna značenja.

Tako monolitnosti zidova Bagić suprotstavlja kretanje, kretanje po marginama, predgrađima u kojima će 'grad pustiti s lanca', ili, još točnije, hodanje, pri kojem hodač koliko neobavezno hoda toliko pažljivo promatra i proučava, uočavajući i sitne nepravilnosti i velike nakarade, jer zidovi su ravni tek na površni pogled, no ustvari su puni sitnih neravnina i pukotina, a autor ih nastoji obuhvatiti i sagledati iz svih rakursa, izdaleka i izbliza, izvana i iznutra, iznad i ispod njih. Nasuprot neorganskoj materiji zidova je organsko: list, krv, ptica, zelenilo, suncokret, šuma, sila koja ih ne samo ruši nego i neprimjetno potkopava i podlokava, kao što je nasuprot prvotnoj, komunikacijskoj svrsi jezika poezija.

U ovom slučaju ne samo angažirana poezija, već i poezija zaigranosti, aliteracijskih i zvučnih asocijacija, od slobodnog stiha do sroka i kalambura, čime se Bagić rado poigravao i u ranijim knjigama, istovremeno pjesmama komunicirajući s ostalim tekstovima i autorima, Slamnigom, Pupačićem, Malešom ili Ankom Žagar, primjerice, te iz knjige u knjigu prenoseći motive kojima je premrežen njegov pjesnički opus: šuma, grad, predgrađe, Dubrava, kvart koji je u imenu sačuvao svoje šumsko porijeklo i kojem je Bagić posvetio prethodnu knjigu…

Koncipiranoj od šest ciklusa s po deset pjesama, kao prostorija od šest jednakih zidova (jer zidovi su i pod i strop), u knjizi se u sedmome, sastavljenom od 13 pjesama, raspada dekadska pravilnost i dolazi do eksplozije glasova. Zidovi tako iz zadnjeg ciklusa, 'ABC, zdravo zidovi', nisu zidovi s početka knjige, nego novosagrađene konstrukcije, sugerirajući tako, da bi se, kao i jezik, i koncept društva trebao razgraditi, da bi se sagradio nanovo, u čovjeku prikladnijem obliku.

Od ujednačenog ritma slobodnog stiha, preko pjesama grafiterskih i gnomskih oblika iz prethodnih ciklusa, u zadnjemu Bagić ispisuje tekstove koji teku abecednim redoslijedom, gradeći tako nova zakloništa, pribježišta i mjesta nove sigurnosti, opraštajući se sa starim zidovima i pozdravljajući nove.

Daleko, dakle, od politike i povijesti, i njihovih zidova, Bagić vjeruje da ima tu moć suprotstaviti im poeziju, a da mu treba vjerovati, uvjerit će se svatko tko pročita 'Trebalo bi srušiti zidove'.



Krešimir Bagić: 'Trebalo bi srušiti zidove', Disput, Grad Požega, DHK – Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, 2011.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još