Književnost SLUČAJ VISKOVIĆ - JERGOVIĆ

Otvoreno pismo Ante Tomića

  • Autor: Ante Tomić
  • 1.2.2011 18:51:08
  • 1.2.2011 16:17:07

U cijelosti prenosimo pismo književnika i novinara Ante Tomića, objavljeno u Jutarnjem listu i Slobodnoj Dalmaciji, a potaknuto prilogom prikazanim u središnjoj informativnoj emisiji Hrvatske televizije na temu sukoba Velimira Viskovića i Miljenka Jergovića

Ne znam je li vas itko ikada u javnosti nazvao četnikom? Vjerojatno nije, takva čast nije baš česta. Meni je, da se pohvalim, od kojekakvih prostaka nekoliko puta ukazana. Vrijedno je to iskustvo, ali ga ipak ne bih preporučio. Tišina se spusti na kafić i sve se glave okrenu u mom smjeru, dok se ja, zatečen neočekivanim priznanjem, sramežljivo smiješim. S vremenom sam, istina, naučio primjerenije reagirati i učiniti da onome koji me uvrijedio naposljetku bude neugodnije nego meni, ali nikad se zapravo ne možete do kraja navići na takve zgode. Mučne su i uznemirujuće, osobito ako ste s djetetom, a nesretna je okolnost da oni što će na ulici čovjeku kazati da je četnik obično ne rade u Uredu državne pravobraniteljice za djecu i nemaju problema s pokazivanjem pornografije maloljetnicima.

Pišem vam ovo potaknut prilogom o aferi koja potresa naše Društvo, koji je sinoć prikazan u središnjoj informativnoj emisiji Hrvatske televizije. Gledao sam našeg uvaženog predsjednika Velimira Viskovića kako se jedva zamjetno smijulji, ponavljajući kako ne žali da je za Vijenac kazao da se Miljenko Jergović zalaže za rehabilitaciju četništva i u trenutku me preplavio užas i gađenje od njegovog samouvjerenog i samozadovoljnog držanja. Ne znam koliko se vas može identificirati s mojim čuvstvima. Ako politika nije u središtu vašeg pisanja, ako nemate ambicije u svojim djelima pretjerano se baviti vjerom, nacijom ili državom, a pritom o vjeri, naciji ili državi imate stavove oprečne onima u uvodniku zadnjeg Glasa koncila, ta stvar će vam se zacijelo učiniti nerazumljiva i daleka, ali vjerujte mi na riječ, ogromna je, jeziva svinjarija kada za nekoga u televizijskom prajmtajmu kažu da je četnik.

Za Viskovićevu izjavu o Jergoviću čelni su ljudi našeg Društva kazali da je prihvatljiva, normalna, svakodnevna, možda nešto oštrija, ali uobičajena u našem polemičkom folkloru. Napokon, naglasit će, ni sam Jergović ne često ne bira riječi. No, to nije baš tako. Kažete li za nekoga da su mu četnici simpatični, pa to još ponovite za televizijski dnevnik u devetnaest i trideset, nahuckali ste sve desničarske mahnitove da Miljenku Jergoviću sutra na ulici opsuju četničku majku i patriotski ga pljunu, a ako su krupnije građe, mogli bi ga, nisu nam, Bogu hvala, nepoznati takvi slučajevi, i potegnuti šakom. A to, vidite, nije polemika. Neugodne su posljedice književnih rasprava kada vas kritičari uzrujaju, uvrijede, ozlojede, ismiju i naprave budalom. Sve to ide u rok službe, dopušteno je, pa i slatko, ali činiti od čovjeka političku nakazu i gubavca, oprostit ćete, nije među boljim polemičkim običajima. Predsjednik Hrvatskog društva pisaca ozbiljno je sagriješio protiv odgovornosti za javnu riječ. Čisto pravnički, Velimir Visković je usrao motku.

Iskrena mi je želja vjerovati da je to nehotice napravio. Dapače, dosta sam siguran da je baš tako, slučajno ispalo. Miljenka Jergovića je optužio da se ulizuje čitateljima u Srbiji, ali ja bih rekao da se upravo on, blesan, iz nekog meni nejasnog poriva, htio svidjeti onim patetičnim i netalentiranim nacionalističkim tupanima u Vijencu, dokazati im svoju odanost nemilosrdno udarajući osobu koja ih najviše živcira. Zaslijepljen valjda nenadjebivim intelektom Andrije Tunjića, Visković je, kraj svih stvari koje je o Jergoviću mogao slobodno kazati, blebnuo možda jedinu koju nije smio, jedinu koja je apsolutno zabranjena.

Miljenko je, istina, neugodan u polemikama. Premda smo prijatelji, i ja se gdjekad zgranem njegovom neumjerenošću. 'Đura ima tešku ruku', rekao bi Danilo Bata Stojković u 'Balkanskom špijunu'. Ima li se na pameti što je on sve napisao drugima, o Miljenku Jergoviću je zaista mogao nekažnjeno svašta reći. Ali, pripisivati mu rehabilitaciju četnika, osim što je lažno, i pritom Velimir Visković sam zna da je lažno, je sramotno, nisko i prokazivački. Takvu rečenicu ne očekujete od predsjednika jednog društva pisaca. Osim možda u Sjevernoj Koreji.

HDP sam i sam pomogao osnovati i bez velike ga potrebe ne mislim napuštati, ali u ovoj prilici, drage kolegice i drage kolege, moramo se ozbiljno upitati o naravi ove organizacije. Čitajući izjave njezinog predsjednika i mišljenja čelnih ljudi, posljednjih sam dana više sam nekako dojma da sam negdje i nekako postao član Hrvatske čiste stranke prava.

Srdačno,

Ante Tomić

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još