Književnost KNJIŽEVNA KRITIKA: HALA JABER

Leteći sag za Bagdad

Cijenjena i nagrađivana novinarka Hala Jaber izvještavala je o sukobima na Bliskom istoku, a u svojoj knjizi 'Leteći sag za Bagdad – Borba jedne žene za dvoje siročadi rata' kroz priču o vlastitom pokušaju usvajanja ratne siročadi oslikava ratnu stvarnost Iraka i besmisao ratovanja

Svaki ambiciozniji ili utjecajniji inozemni diplomat, pregovarač, zapovjednik mirovnih snaga, intelektualac ili novinar koji je devedesetih bio na području bivše Jugoslavije napisao je knjigu o tome. Među njima, čak i oni koji su u ratnoj zoni proveli dan ili dva, šminkeri u pancirkama, poput francuskog filozofa Bernarda Levyja, s nevjerojatnom su samouvjerenošću pisali i govorili o uzrocima rata, povijesti ovdašnjih naroda i nacionalnim razlikama.

Točan broj takvih memoara, dnevnika, povijesnih sinteza, putopisa... nemoguće je ustanoviti; samo na francuskom jeziku Paul Garde, balkanolog i lingvist koji za razliku od drugih tzv. stručnjaka za Balkan govori nekoliko slavenskih jezika, izbrojao ih je preko dvije stotine. Neke od tih knjiga inozemnih autora su odlične i relevantne, neke su propaganda i vrve greškama; neke razjašnjavaju jugoslavensku dramu, neke su napisane s ciljem da posvjedoče autorovu hrabrost na balkanskom 'ratnom safariju'.

Kako god bilo, već je njihovo mnoštvo simptomatično za način na koji se u zapadnoj politici, medijima pa i znanosti uspostavljaju znanja o drugima. Pravo na objektivnost, naime, prečesto se daje samo zapadnom autoru, dok su domoroci tek informatori tih autora, ali ne i subjekti koji sami i bez intervencija iznose priču.

Pravo na svjedočenje

Nakon 2001. godine žarište međunarodnog političkog i medijskog interesa pomaknulo se na Bliski istok: Irak, Afganistan, stalno užarenu Palestinu, na lov na teroriste i fanatike, Bin Ladena, Sadama i fantomsko kemijsko oružje. Prevladavajući zapadnjački diskurs o Istoku, osobito onaj američkih mainstream medija, iznova se temeljio na jednostavnoj tezi – vjeruje se samo svojima, autori porijeklom iz muslimanskih država koji djeluju na Zapadu krajnje su sumnjivi (ti su mediji negativno ocjenjivali i Edwarda Saida ili Tariqa Alija), dok su oni koji trajno žive na Istoku potpuno neobjektivni.

Iskrsnuli su tada brojni 'stručnjaci' za islam, a zapadne su knjižare popunjene prigodnim brojem memoara, istinitih priča, analiza... zapadnih svjedoka istočnih tragedija. Mnogi novinari i publicisti u ime zaštite američkog imperijalizma zazivali su nove križarske pohode ili su pak prionuli na dodijeljenu si misiju 'civiliziranja' Istoka.

Novinarka Hala Jaber, čini se, ne pripada takvima – porijeklom je Libanonka, odrasla je pod bombama Beiruta, najprije je pisala o napadima na Palestinu za lokalne medije, a onda izvještavala iz Iraka za ugledne britanske novine. Za svoje pisanje dobila je više važnih nagrada, a proglašena je i najboljom stranom dopisnicom za 2006. i 2007. od udruženja britanskih novinara.

Dokumentarno i osobno

Nije samo arapsko porijeklo ono što kvalificira Jaber za ono o čemu piše u svojoj knjizi Leteći sag za Bagdad. Prije svega, u pitanju je njezino poznavanje različitih kultura, običaja i prakticiranja vjere na Istoku te izostanak nadmene, imperijalističke poze u diskursu o Istoku.

Naime, Jaber u knjizi piše o vlastitom pokušaju usvajanja dvoje ratne siročadi u vrijeme najžešćih napada na grad, kada je iz njega svakodnevno izvještavala za The Sunday Times. Kroz osobnu priču vrlo jasno ocrtava ratnu stvarnost Iraka, i premda se uzdržava od izravna komentiranja američkih i zapadnoeuropskih napada, vidljivo je koliko besmislenom smatra tu invaziju.

http://www.halajaber.com/
Hala Jaber
Jaber se drži novinarske maksime da najviše efekta imaju priče o konkretnim ljudima i pojedinačnim sudbinama te ne ulazi u političke analize i razmatranja o ciljevima tog rata. Tvrdnje da se gađaju samo vojne mete i da su zapadne sile tu da oslobode irački narod opovrgnut će pišući o stvarnim obiteljima, djeci invalidima, prizorima iz bolnica, agresiji vojnika na ulicama... Važno je i to što je svoju emotivno snažno obojenu ratnu priču sinkopirala s dovoljno dokumentarističkih elemenata da se ona ne pretvara u sentimentalnu ispovijed.

Ukratko, na početku napada na Irak dobiva zadatak pronaći dijete koje će biti lice kampanje njezinih novina za prikupljanje sredstava za djecu pogođenu ratom. U bolnici sreće Zahru, djevojčicu od tri godine koja je sa sestrom jedina preživjela zračni napad, dok je cijela njihova obitelj, roditelji i petero braće i sestara, poginula u autu od jedne jedine rakete. Zahra ima teške opekotine po cijelom tijelu, a Hala je pokušava spasiti pa nakratko uspijeva prebacivši je u improviziranu bolnicu izvan grada. Daljnja situacija nije idilična (iako hrvatsko rješenje naslovnice vodi na pogrešan smjer), jer to nije istinita priča skrojena prema receptu Oprah; riječ je o umiranju, stradanjima djece, siromaštvu, užasnim bombardiranjima, propalim nastojanjima humanitaraca...

'Treba nam siroče'


Osim zbog svjedočanstva o Iraku, knjiga je vrijedna čitanja i zbog dvije komponente: prva je prikazivanje načela medijskog izvještavanja i gladi za ratnim atrakcijama, a druga – sam kraj i Halin izbor. Naime, mediji i u ratu nastoje spektakularizirati svaku temu, pa u toj humanitarnoj akciji neće uzeti kao zaštitno lice dječaka-siroče kojemu su u bombardiranju otkinute obje ruke, jer o njemu je dan ranije objavljena priča u jednom novinskom stupcu. On je, znači, otpisan kao stara vijest.

Da bi se britanska javnost senzibilizirala za djecu u Iraku, novinarka mora naći novo ranjeno siroče, ne previše staro i ne previše uništena lica. (O sličnom medijskom hijerarhiziranju žrtava pod motom objektivnosti i razlikama između prikaza 'naših' i 'njihovih' mrtvih pisala je Susan Sontag u svome eseju Prizori tuđeg stradanja.) Jaber ne idealizira svoju profesiju i nastoji raditi najbolje u takvom sustavu, a na više mjesta piše da joj je teško biti nepristranom, da se emotivno troši i nenovinarski osobno angažira. A opet, njezina je pozicija odlična u odnosu na druge, jer urednik u Londonu je otvoren, socijalno osjetljiv i hoće objaviti njezine priče.

Halin izbor


Uza svu želju, jer ne može imati vlastite djece, i uza svu racionalnu argumentaciju o šansama koje pruža Zapad, Jaber na kraju ne želi drugu djevojčicu, Zahrinu sestru, odvojiti od njezine bake, odvesti u London i sasvim preobraziti u modernu Britanku. Ona nalazi način da joj pomogne, a da joj ne oduzme dio obitelji i njezinu kulturu. Ta je odluka ključna za cijelu knjigu te se u dvojbama oko usvajanja otvaraju ključna pitanja odnosa između zapadnih i istočnih društava.

Kao Arapkinja školovana u engleskim internatima, Jaber zna cijenu odvajanja, a kao netko tko prebiva u obje kulture razumije da razvoj i obrazovanje nisu sve što je potrebno. Zna i da namjere da se pomogne ('civilizira') ljude na Istoku prečesto prati njihovo duhovno, emotivno i kulturno uništavanje.

Hala Jaber: Leteći sag za Bagdad – Borba jedne žene za dvoje siročadi rata, prev. Ana Generalić, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još