Književnost KRATKA PRIČA

Slavenka Drakulić: Bilo jednom u Evropi

Uz priče Olje Savičević-Ivančević i Roberta Perišića donosimo najnoviju kratku priču Slavenke Drakulić

Evropa, prosinac 2050. Prije početka božićnih i novogodišnjih praznika , uprava Euro-Skansena zbraja prihode i analizira rezultate prve godine postojanja Muzeja evropskog načina života. Po svemu sudeći, prihodi od posjetitelja su iznad svih očekivanja. Ovaj muzej ne samo da je postao svjetska senzacija, nego je i zaradio velike novce. To je odlična vijest: Evropljani će i dalje moći živjeti onako kako su navikli, sa svim beneficijama i blagodatima socijalne države iz druge polovice 20 stoljeća! Naime, u ostatku svijeta vlada golemi interes za ovaj muzej na otvorenom, nešto poput Disnylanda za odrasle. Napravljen je po uzoru na jedan od prvih takvih muzeja, Skansen u Stockholmu, osnovan još 1891. godine. Osim što je ovaj puno veći, jer obuhvaća Evropu do granice s Rusijom.

Milijuni turista, ali i stručnjaka iz cijelog svijeta, naročito iz Kine, nagrnuli su u Euro-Skansen tokom cijele godine. Njihovi autobusi zaustavljaju se obično u Bruxellesu, Parizu, Munchenu, Pragu, Rimu i, naravno, Stockholmu. Ili na destinacijama koje grupe same odaberu. Posjete mogu biti i individualne, prilagođene posebnim željama posjetitelja. Euro-Skansen muzej nudi obilazak sa stručnim vodičima, specijaliziranim za bilo koji vid života koji se u ostatku svijeta smatra evropskim, dakle, egzotičnim. Prihodi od posjetitelja, baš kao i u Disneylandu, postali su glavni način preživljavanja na starom kontinentu, što i jest bila ideja ovog Muzeja, po tome jedinstvenog u svijetu. Vodiči specijalno educirani u evropejstvu objašnjavaju i pokazuju posjetiteljima, često školskim ekskurzijama i studentima povijesti, kako su Evropljani živjeli prije samo nekoliko generacija.

Jer Anno Domini 2050. njihov se način života općenito smatra 'izgubljenim rajem'. Na primjer, oni koje zanima tisak i knjige mogu pogledati davno izumrle knjižare i novinske kioske i doživjeti jedinstveni osjećaj da u rukama drže papirnatu knjigu ili novine. Mogu poslušati besplatna javna predavanja i seminare cijenjenih akademika, književnika ili drugih javnih ličnosti na najrazličitije teme od društvenog interesa. Drugi, koje možda zanimaju socijalne ustanove, posjećuju bolnice koje pružaju besplatne usluge, kao i besplatne ( ili vrlo jeftine) škole , sveučilišta, biblioteke, staračke domove, dječje vrtiće , muzeje, teatre, operne kuće … Ili se mogu provozati jeftinim i odlično organiziranim javnim prijevozom, čak i u tzv. siromašnijoj Drugoj Evropi. Također, izvanredno je veliki broj zainteresiranih za sistem državnih penzija . No, čini se da ih najviše fascinira nevjerojatna činjenica da su još prije jedva pola stoljeća Evropljani uživali u plaćenom godišnjem odmoru koji je u nekim zemljama bio dug čak šest tjedana – jedva zamisliv luksuz, koji je godine 2050. dostupan samo najbogatijima ( i stanovnicima Euro-Skansena ).

Mnogi posjetitelji u nevjerici odmahuju glavom. Pa kako to da je Evropa postala muzej? – često pitaju vodiča. 'Početkom 21. stoljeća EU - koja je do 2020 obuhvatila sve evropske države – našla se u sve većim poteškoćama na globalnom ekonomskom tržištu'- obično objašnjava vodič, iako se radi o standardnom tekstu koji se može naći u brošurama koje posjetitelji dobiju pri ulasku u Muzej. 'Premda su postojale velike razlike među zemljama Unije, kao što i sami možete vidjeti tijekom ovog obilaska - ne zaboravite da je parola EU bila jedinstveni u različitosti – EU je jednostavno zaostala u takmičenju sa Amerikom, a posebno s novim ekonomskim gigantima poput Kine, Indije i Koreje. Ukratko, Evropska unija propala je kao ekonomski, politički i socijalni koncept zbog ekonomije koja se temeljila na izvlačenju enormnih profita, sve slabijoj državi koja više nije mogla kontrolirati tokove kapitala i ubirati poreze te garantirati građanima beneficije na koje su navikli; ne treba zaboraviti ni skupu, centraliziranu birokraciju koja se uglavnom bavila sobom i svojim svađama. Važnu ulogu u propadanju odigrala je i politika zatvaranja prema imigrantima s drugih kontinenata koji su, zbog starenja evropske populacije, bili potrebni kao radna snaga. I na koncu, svemu tome treba dodati svjetsku recesiju i ekološku krizu i tako stvorenu opću nesigurnost.'

'Politika je sve više bila prepuštena političarima koje su motivirali samo njihovi privatni , a ne općedruštveni interesi' - nastavlja vodič istreniran da bude strpljiv, naročito s Amerikancima i Kinezima koji obično malo znaju o EU. ” U Evropi toga vremena zavladali su infotainment, konzumerizam i interesi pojedinca . Sudbina političara ovisila je isključivo o njihovoj popularnosti, mjerenoj anketama javnog mnijenja. Dakle, jednako kao i u ostatku svijeta. Međutim, Evropljani su generacijama živjeli naučeni na institucionaliziranu solidarnost. To bi se moglo prevesti kao niz vrijednosti i političkih mjera koje su se zasnivale na ideji pravde i uvjerenju da svi ljudi trebaju imati zajamčeni minimum kako bi živjeli dostojanstveno. Zbog toga su evropske države svojim građanima osiguravale besplatno zdravstvo, školovanje, penzije i razne druge socijalne beneficije. Ukratko, oko 2015. kad je postalo definitivno jasno da je socijalna država neodrživa, građani EU jedini na svijetu su i dalje vjerovali da je moguće živjeti dobro i kao društvo, a ne isključivo kao pojedinci.'

'Na žalost, u vremenu prije Euro-Skansena nije postojala vizija kako sačuvati ove vrijednosti, tako da su Evropljani bili prisiljeni slijediti dominantni američki model beskrajnog ekonomskog rasta i profita, sve manje uloge države i bijega kapitala u dijelove svijeta s jeftinom radnom snagom. Ne samo da se nije našao niti jedan lider koji bi ostvario drugačiju viziju budućnosti , nego se nije našao nitko tko bi takvu viziju smislio. To se dogodilo između ostalog i zato jer su početkom 21 stoljeća ljudi specijalizirani za razmišljanje i razvijanje ideja, tzv. intelektualci, naprosto iščezli kao nepotrebni. Srećom, pokazalo se da je nekoliko takvih preživjelo u zabačenom dijelu Francuske, zemlji koja se i inače razlikovala od ostatka Evrope po kombinaciji socijalne osjetljivosti i hedonizma. Jedan od tih čudaka došao je na sjajnu ideju kako bi Evropljani mogli preživjeti a da nastave živjeti kao i do tada - pa čak i da posluju s dobitkom! Naime, nakon posjete muzeju Skansen u Stockholmu, na putu natrag u Francusku razmišljao je o tome kako je naš kontinent malen a stanovnici sve stariji i sve ih je manje… Zašto ne bismo cijeli kontinent pretvorili u muzej evropskog načina života, pomislio je ? Tada bi cijeli svijet mogao posjećivati Euro-Skansen i proučavati taj neobičan način života, zaključio je francuski intelektualac čije ime, Jean-Marie Lesac, zaslužuje da ga pamtimo jer su njegove zasluge za preživljavanje našeg načina života ogromne.

Ostatak je povijest: njegova se ideja pročula, mada su prve reakcije bile protiv takvog 'zoološkog vrta', kako se u početku pogrdno nazivalo muzej. No uskoro se ideja dopala moćnim evropskim političarima a naročito biznismenima. Nakon provedenog referenduma ( tada popularnog načina odlučivanja kojem su pribjegavali političari kako bi izbjegli nepopularne odluke), sa uvjerljivim rezultatom od 99,9 posto za pretvaranje Evrope u Euro-Skansen, plan je postao stvarnost ', završava vodič svoju priču o nadaleko poznatom ali iščezlom evropskom društvu solidarnosti i brige za čovjeka , 'izgubljenom raju' koji od 2050. postoji samo u obliku muzeja.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još