Književnost KNJIŽEVNA 2010.

Život ne piše romane!

  • Autor: Ana Grbac
  • 22.12.2010 11:29:40
  • 22.12.2010 9:54:00

Kad je riječ o godini na izmaku, nema baš puno prostora za remenadu sa stezanjem remena. Kud svi, tud su ga stegnuti morali izdavači i kupci knjiga, Ministarstvo kulture i nadležna lokalna tijela, knjižnice... Za remenadu nisu ni posljedice jer prilagodba vodi u komercijalizaciju. No znači li to ujedno i da su Tenžerini 'krimići, gusle javorove, televizija i pučki pjesnici i pripovjedači' već zavladali?

Naravno da nisu, ali ne samo zato što bi priznavanje prevlasti 'književne naive' značilo prihvatiti poraz i pomiriti se da su 'gusle javorove' jedini zvuk koji ćemo ubuduće osluškivati, nego ta tvrdnja ne bi sasvim ni odgovarala stvarnom stanju. Ukus je niži, činjenica jest, no on se srozava proporcionalno pokušajima da se dopre do masovne publike, što i nije nova pojava.

S druge strane, književnu ili bilo koju drugu kulturnu naivu ne valja podcjenjivati. Problemi naime nastaju kada se ukoričenim zadaćnicama prida književna vrijednost jer se onda curama i dečkima iz drugog rezervata, koji se potencijalno ne bave jednostavnim, ali ne i nečitkim oblicima kapitalizacije osobnog iskustva, čini da će ostati bez posla, odnosno bez publike.

Povuci-potegni, posrijedi je zapravo borba za čitatelja, odnosno kupca, pa književna scena zbog toga često sliči bučnoj tržnici na kojoj ima svakakvih kramara. Tako je već godinama, no da je oskudica manja u ovoj koja je na izmaku, vjerojatno bi se manje kivno razmišljalo i o uspjehu uvoznih čuda koja nisu ništa drugo nego primjer kako se od dreka pravi pita. Posrijedi su dakle stari problemi koji su slijedom loših političkih i ekonomskih okolnosti uhvatili maha? Upravo tako. Naime, u 2010. u ovom se dijelu književnog svemira štošta dosta uredno odigralo, no gdje je i prije bio rusvaj, mogao je samo nastati veći.

Top lista realista

Nakon godina rogoborenja protiv lista najprodavanijih knjiga, odnosno pokušaja da se iz njih išta iščita, u ovoj su godini one ipak jasan pokazatelj ozbiljnog pada prodaje jer su brojke u drugoj polovini godine prepolovljene, ali i činjenice da narod vapi za humorom. Čudo u Poskokovoj Dragi naime od početka godine nije sišlo s tog popisa (iako je knjiga objavljena prošle godine), a među uvezene vampire, anđele i trilere u kojima nema izmišljenih bića ušuljala se još jedna domaća proza zanimljiva za ovaj pregled – Hotel Zagorje Ivane Simić Bodrožić.

Narod vapi i za nepretencioznim i netendencioznim pospremanjem iskustva posljednjeg rata, a književna scena pak za grupiranjem pisaca.

Radni naslov posljednjeg takvog projekta je 'ženski val', a na njemu se manje-više marljivo radi posljednjih nekoliko godina. Manje na poveznicama, a više na samom povezivanju, no 2010. je slijedom objavljenih knjiga, nagrada što su ih neke predstavnice osvojile i činjenice da se govori o 'valu' već proglašena godinom autorica.

Daleko od toga da neke od njih ne pišu ozbiljnu i dobru književnost, ali kad se razmisli o tezama koje bi trebalo razviti da se Sibila Petlevski, Marina Šur Puhlovski, Ivana Šojat Kuči i Nada Gašić međusobno poetički povežu, a zatim spoje s poetikama Olje Savičević Ivančević, Maje Hrgović i Tanje Mravak, jasno je da je posrijedi improvizacija i umijeće elastične interpretacije.

Kako god bilo, ako se o 'ženskom valu' govori ne bi li se privukla publika, ona će svakako biti manje zakinuta od one koja je mogla nasjesti na tezu o tome da su neke zadaćnice kompleksne romaneskne fuge.

Ostaje ipak problem s naivnim neorealističkim konceptom, odnosno prepričavanjem u prvom licu i prošlom vremenu, čija su jedina 'dodana vrijednost' dosjetke, no on se ne odnosi samo na mlađi dio 'ženskog vala' jer tom nadomjesku za pripovijedanje pribjegava i većina manje ambicioznih muških i trenutno negrupiranih pisaca. Taj je koncept jednako tako svojevrsna 'književna naiva', ali ne samo da ima prođu, nego su vremena u kojima se on prokazivao kao 'naiva' davno prošla, a i rasprostranjen je po svim kontinentima, pa je nekako iluzorno nametati domaćim piscima više kriterije.

Wenn möglich englischspraching...

Iako 2010. nije godina koju ćemo pamtiti po vrhunaravnim novostima s područja razlikovne lingvistike i pridruženih disciplina, jez(ik)oslovcima prigodno treba priznati da su uspjeli prenijeti vlastitu sumahnitost na pisce. Sarkazam nastranu, golema je šteta što pisci malo ili uopće ne eksperimentiraju s jezikom, pa se igre uglavnom svode na sramežljivu upotrebu slenga, dijalekata i fonetiziranog engleskog.

Koliko god nekolicina pritom bila spretna, malo što bi se od toga moglo proglasiti buntovništvom, a nije da razloga za njega nema. Više od jezičnih higijeničara i njihovih prijedloga, domaće bi pisce na to trebala goniti potreba da stvore vlastiti jezik jer je to jedan od boljih načina da produže rok trajanja svojim knjigama.

U protivnom isporučuju potencijalno lako zaboravljivu robu koja traje koliko i čitanje, odnosno tema, a osvojiti novu temu nije ništa lakše nego prekrojiti jezik. Sudeći po ovogodišnjoj produkciji, zbog pesimista i higijeničara ovdje treba minimalno parafrazirati onu englesku 'cheer up, the worst is yet to come', pa reći - glavu gore, može biti i lošije.
Anketa
Koliko knjiga ste pročitali u 2010.?
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još