KIKLOPSKO ZAGORJE

Ivana Simić Bodrožić nikad više zapadno od Črnomerca

12.12.2010 u 09:40

Bionic
Reading

Autorica romana 'Hotel Zagorje' Ivana Simić Bodrožić nagrađena je u Puli Kiklopom za najbolju prozu, no uz vesele trenutke, roman je autorici priskrbio i ne baš ugodne susrete s čitateljima koji njezin prikaz Zagoraca doživljavaju demonskim i zločinačkim

Prije koji dan, prije dolaska u Pulu i osvajanja Kiklopa za najbolje prozno djelo godine za 'Hotel Zagorje', Ivana Simić Bodrožić (u daljem tekstu šogorica) roman je predstavila u Zaprešiću, gdje joj je nakon čitanja i ne sasvim miroljubive diskusije o (demonskom! zločinačkom! gore-nego-srpskom!) prikazu zagorskog življa u knjizi, pristupio postariji gospodin.

'Smijem li Vas priupitati nešto intimno?' gospodin će. Sveudilj otvorena i srdačna kakva nekim genetskim defektom već jest, šogorica klimne glavom u znak dopuštenja. 'Recite mi', čovjek će samouvjereno, 'koliko je te Vaše knjige zapravo napisao Vaš muž?'

Možda prvi put otkako je poznajem, šogorica je ostala bez teksta. Kad se donekle pribrala i pokušala zaprešićkom pomnom čitatelju objasniti vlastitu autorsku autonomiju, ipak nije uspijevala iznaći dovoljno uvjerljiv argument, a čovjek je ostao pri svomu. U šoku, te još uvijek pomalo odškrinutih čeljusti, autorica je pobjegla s mjesta komunikacijske nesreće, čvrsto odlučivši da knjigu više neće predstavljati zapadno od Črnomerca.

U Puli je atmosfera bila donekle drukčija. Jedine objede koje je Ivana Simić Bodrožić pretrpjela ticale su se njezina pjevačkog talenta; tijekom čitave trosatne ceremonije posvećene nominiranim autori(ca)ma i djelima simbolički nazvane 'U potrazi za Kiklopom', Simić Bodrožić se uporno pokušavala uzverati na pozornicu i priključiti se vokalno-instrumentalnom sastavu Drvena Marija, no bezuspješno. Nije pomogao ni uobičajeni nepotistički manevar, povlačenje višestrukih rodbinskih veza u bendu. Podvijenih glasnica autorica se povukla u hotelsku sobu u nadi da će Kiklopovo glasačko tijelo, ako ništa, prepoznati barem njezine spisateljske sposobnosti.

Tako i bi, a i ostatak kiklopske ekipe završio je u dobrim rukama. Gotovo svi moji favoriti omastili su proverbijalni brk (a ako Kiklope i nisu zaslužili oni koji su ih dobili, njihovi supružnici svakako jesu). Nekolicina jednookih kipića u osvježavajuće decentralizacijskom raspoloženju otrgli su se sirenskom zovu metropole; odjezdili u Koprivnicu, Zaprešić, a jedan je ostao i u Puli - na oduševljenje domaće publike koja je naprosto opsjela promociju dobitnika, domoroca (Puležana!) Igora Dude

Međutim, imam osjećaj da dobitnike ovogodišnjih Kiklopa zapravo neću dugo pamtiti, i to ne samo zbog preuranjenog Alzheimera. Naime, nakon deset nabijenih dana ovog sjajno organiziranog sajma, nevjerojatnih ljudi, stimulativnih, provokativnih i zabavnih promocija, svakodnevnih maratonskih druženja s britkim umovima i jezicima, filmskim i književnim legendama (i onima u nastajanju), čini mi se da sam najveća dobitnica ipak - ja.