Kazalište FSK: 'MEGALOPOLIS'

Zamorno tapkanje na skučenom mjestu

Četvrta predstava ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta, 'Megalopolis' berlinskog Schaubühne am Lehniner Platz, pomalo je zamorna kritika života u suvremenim urbanim prenatrpanostima

Naslovni Megalopolis simbol je negativnih aspekata urbaniteta s naglaskom na prostornoj skučenosti, odnosno borbi za komadić vlastitog prostora koja se pretače na cijelu paletu društvenih i emocionalnih problema.

Ta sputanost presudno djeluje na likove i njihove odnose, samim time i na pokret koji se u koreografiji redateljice Constanze Macras temelji upravo na sukobu izvođača i tla, odnosno zidova, kroz stalne padove, bacanja i udarce. Osim s prostornom okolinom, izvođači su u stalnim međusobnim sukobima iz kojih izvire ples. Plesni pokreti nemaju protočnost, već su razlomljeni stalnim sudarima, što predstavu dodatno bogati rastrganošću, nervozom i (izvedbenom) sputanošću.

Osim što određuje plesni pokret, prostorna sputanost i nelagoda čvrsto zadaje likove i okolinu, zaustavivši na samom početku njihov razvoj kroz predstavu koja se kreće tek u smjeru produbljivanja životnih priča i odnosa aktera. Većina njih, istina, doživjela je fizičke i društvene promjene, no one su bile tek plod logike i neminovnosti, a ne dramaturške gradacije. Ta dramaturška statičnost cijelu predstavu pretočila je tek u kopkanje i tapkanje po mraku žrtava suvremenog divljeg urbanizma.

Rijetke govorne epizode dobrim su dijelom oblikovane poput reklamnih blokova, u opreci sa scenskom rastrganošću, a na sceni su zvučale pomalo uvijeno i neprirodno.

Najbolji sloj predstave bio je glazbeni u kojemu su se hitovi 80-ih odlično stapali sa živom glazbom u vrlo energičnoj izvedbi Clausa Erbskorna, Kristine Lösche-Löwensen i Almut Lustig. Vrhunce cijele predstave činila su glazbena krešenda koja su prizivala razigrane kaose plesnih pokreta vođenih i oblikovanih ritmom bubnja, poput gradskih kaosa strogo uređenih njegovim pulsom. Osim glazbenog sloja, auditivni dio činili su prečesti i dobrim dijelom umarajući vriskovi izvođača u funkciji naglašavanja ludila izazvanog skučenošću. Općenito, u predstavi je bila vrlo prisutna izvedbena obilnost koja je često prelazila u zamor. 

Poput prve ovogodišnje festivalske predstave, Ulice Vandenbranden 32, u kojoj se radnja rodila iz scene, i ovdje je scenografija, koju potpisuje Alissa Klobusch, bila aktivni sudionik predstave. Njezini zidovi sputavali su izvođače u pokretu, ograde su im priječile pad, zatvorene prostorije nudile zaštitu, dok im je gomila smeća u kutu postajala dom. Također, visina zidova prenesena na videozid (Constanza Macras, Maria Onis i Tobias Götz) akterima je priječila pogled prema nebu, čime je dodatno naglasila unutarnju i vanjsku sputanost likova.

Izvođači Fernanda Farah, Anouk Froidevaux, Hyoung-Min Kim, Denis Kuhnert, Johanna Lemke, Ronni Maciel, Ana Mondini i Damir Žiško bili su vrlo uvjerljivi i sigurni u vrlo često kaosalnom pokretu punom rastrganosti, dok su Franz Rogowski i Miki Shoji bili ponajbolji kao par u stalnim sukobima, ali i u solo scenama.

Pretposljednja predstava osmog Festivala svjetskog kazališta, 'Megalopolis' berlinskog Schaubühne am Lehniner Platz, najslabija je karika festivala dosad i mali pad pred, nadamo se, veliko finale uz predstavu U Moskvu, u Moskvu još jednih gostiju iz Berlina, kazališta Volksbühne am Rosa - Luxemburg – Platz. Posljednja predstava na rasporedu je u petak i subotu u ZKM-u s početkom u 19 sati.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još