Kazalište BUĐENJE PROLJEĆA, ZKM

Kazališna municija srednjeg dometa

'Buđenjem proljeća' Frljić je ostvario svoju najdirektniju predstavu, u kojoj nema mjesta sugestivnim metaforama, već samo direktnim, antiklerikalnim prozivkama. Teatralno gledajući, ne pretjerano uzbudljivo, no režiser je barem bio toliko iskren da to jasno prizna

'Ovo je predstava koja zna svog neprijatelja. A mi znamo da je naš neprijatelj Katolička crkva.' Tim riječima se u početku 'Buđenja proljeća' Olivera Frljića najavljuje glavna, zapravo i jedina teza. A u tom je stavu, za neke radikalnom, za neke blasfemičnom, a za neke nepopravljivo didaktičnom, sadržana zapravo čitava predstava.

Tom je jasnom cilju sve i podređeno. Od glasovite drame Franka Wedekinda, koja je krajem 19. stoljeća artikulirano progovorila o spolnom sazrijevanju mladih i pogubnim utjecajima malograđanskog odgoja u sprezi s katoličkim moralom, sačuvana je tek pokoja scena, dok je većina radnje prepričana u pedagoškoj maniri ceremonijalnog obraćanja publici.

Ostatak drame čine dokumentarni isječci, poput pisma pape Bendikta XVI, ulomci ugovora Hrvatske s Vatikanom te bigotni program seksualnog odgoja udruge Grozd, usvojen u hrvatskom obrazovanju. Zatim, u daljnjoj ilustraciji početne teze, tu su i prikladni kazališni postupci: simuliraju se spolni odnosi svećenstva s maloljetnicima, četrnaestogodišnja djevojčica Wendla, koja umire tijekom abortusa, razapeta je na križu itd. Zahvaljujući djelomice tekstu, a djelomice redateljevim intervencijama, iscrtan je čitav dijapazon katoličkog licemjerja, od skandala s pedofilijom do lukrativnih državnih ugovora.

Iako 'Buđenje proljeća' à la Frljić teži aktualnosti, radi se prije o redateljevoj agendi koja, shodno zacrtanom pristupu, nimalo suptilno kulminira u završnoj paraleli između svastike i križa.

Unutar strogog, programatskog okvira koji će neki nazvati beskrajno hrabrim, a drugi preočitim i zamornim, pitanje je koliko je umjesno raspravljati o kazališnim izričajima. U svrhu poštivanja nominalnih pravila žanra kazališnih osvrta, dodajmo da 'Buđenje proljeća' obilježava nekoliko okretnih rješenja, kako na sceni (Oliver Frljić) na kojoj stalno borave svi akteri i na kojoj se mijenjaju kostimi (Artiđana), tako i u dramaturškim varijacijama Wedekindovih scena. Glumci (Jadranka Đokić, Frano Mašković, Krešimir Mikić, Sreten Mokrovć, Ksenija Marinković...) uglavnom poslušno izvršavaju Frljićev antiklerikalni manifest, pretvarajući se u aktivne glasnogovornike spomenute teze. Čitav projekt jasno i nedvosmisleno cilja na izvankazališno.

No kontroverza je uvijek pitanje konteksta, koji je s ovom problematikom uvijek aktualan, a potom i sadržaja iste, koji bi se tek morao oformiti u javnoj domeni.

Frljić je posve umjestan u namjeri da, po vlastitim riječima, politizira depolitizirano hrvatsko kazalište velikih metafora i malih učinaka te idealist u vizuri u kojoj kazalište nije samo element (malo)građanske kulture, već imanentno oruđe političke borbe. On, dakako, ostvaruje svoj imaginarni pucanj, no u njemu previše toga upućuje na mlaki domet umornih medijskih čarki i sitnopolitičkih interesa.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još