Kazalište GRUZIJCI NA MALIM SCENAMA

'Macbeth': Spektakl okrutnosti vlasti

Mladi gruzijski redatelj David Doiashvili u subotu je na riječkom Festivalu malih scena u potpunosti opravdao epitet redateljske zvijezde u dolasku, oduševivši publiku u HKD-u na Sušaku sjajnim 'Macbethom' Vaso Abashidze Music and Drama State Teatrea iz Tbilisija

Vođeni vještičjim vradžbinama, Macbeth i Lady Macbeth počine ubojstvo škotskog kralja Duncana da bi zavladali Škotskom. S krunom na glavi, u Macbetha se usadi krivnja koju će utišati tek smrt, ali i snažna želja za zadržavanjem vlasti, zbog koje redom padaju glave osoba koje bi mogle razotkriti njegov zločin. Smrt se smrću vraća te Macbeth pogiba od ruke Macduffa, a Lady Macbeth napušta svijet pomračena uma. Krvava kraljeva kruna prelazi u nove okrvavljene ruke, a nemir u državi se nastavlja nakon blagostanja kratkoga daha.

Jedno od najvećih djela Shakespeareove i dramske riječi uopće, mučna je tragedija uronjena u mističnost i mrak uzrokovan krivnjom što tjera u ludilo i smrt, a koju uzrokuje gorka slast vlasti. Redatelju Davidu Doiashviliju upravo je aspekt okrutnosti vlasti bio glavni motiv za postavljanje komada, a pronašao je inspiraciju u svom gruzijskom okruženju. Shodno tome, Shakespeareovu tragediju iščitao je s naglaskom na crnoj ruci vlasti.

Tako je Duncan, koji u originalu zadržava pozitivne karakteristike, ovdje poludjeli, groteskom omotan kralj koji se poigrava vlastitom smrću koja će uslijediti, ujedno je najavljujući. Macbetha, čije su ruke od početka zakrvavljene, zamijenit će njegov krvnik Macduff koji nastavlja liniju zlih kraljeva, 'jer drukčiji niti ne mogu biti'. Dodatni element vlasti su tri vještice koje vradžbinama najavljuju, odnosno 'zakuhavaju' buduće događaje, ujedno obavljajući funkciju ruke vlasti, zaigrane u vlastitoj okrutnosti dok s lakoćom ruši glave koje vire ili stoje na putu.

Takvog, pomaknutog 'Macbetha', Doiashvili je pretočio u spektakl prepun scenskih metafora, vizualne raskoši koja se poigravala mrakom kao bitnom stavkom djela, odličnih simboličnih rješenja s dodatkom lirskih scena koje su se kretale od karakterizacijskih do tek estetskih. Na pokretnoj sceni, koju je oblikovao sam redatelj, igra se odvijala u nekoliko nivoa i u zraku, šireći scensku akciju u visinu, te položena horizontalno i vertikalno, dizanjem dijelova scene i izvrtanjem gledateljeva pogleda na događaje. Scenske slike su oduševljavale inventivnošću i dosjetljivošću, ali bivajući i sadržajno opravdane, te nije dolazilo do ponavljanja elemenata, već stalnog bogaćenja vizualnih rješenja.

Važnu ulogu u preplitanju realnog i magijskog imalo je vrlo maštovito oblikovano svjetlo (La Nadirashvili) koje je imalo izvor iza scene, tako da je upiranjem u scenu doticalo ujedno i gledalište, čvrsto ga vezujući uz scenske začudnosti. Svojom bjelinom, prekrivalo je scenu poput vela tajnovitosti, a crvenom bojom krvi i krivnje ukazivalo je na počinjene grijehe i posljedice te spajalo supatnike na putu prema dolje.

Ritam, dramatičnost i scensko bogatstvo dodatno je oblikovala glazba Nikoloza Memanishvilija, dok su videoinstalacije Nine Lapiashvilija unosile liričnost, a kostimi Ann Mosidze stopili funkcionalnost s pomalo turobnom raskoši, pruživši glumcima mogućnost poigravanja.

Izvedbena punoća osjećala se u svakom trenutku, iznenađujući stalno novim redateljskim rješenjima. Tek je u monološkim dijelovima na trenutke padao ritam predstave, za što bismo prvenstveno okrivili jezični jaz koji je tek dijelom ublažavao prijevod pozicioniran sa strane.

Okvir predstave, u kojoj se stalno isprepliću realnost i magičnost, činile su odlične vještice (Arcbil Sologhashvili, Ana Akeksishvili i Nana Butkhuzi) koje su kabaretski, odnosno cirkusantski, uz pjesmu i vrlo duhovit pokret (Konstantin Purtseladze) te dodatke grotesknosti, karikaturalnosti i scenskog vica, vodile likove kroz događaje koji će uslijediti, ujedno čineći sve što trebaju da bi se točno tako i ostvarilo. Unutar tog okvira, likovi su, poput marioneta, činili što im je sudba odredila činit', ali za razliku od lutaka na koncu, s mukom su se nosili s posljedicama učinjenog.

Tornike Gogrichian (Macbeth) i Luba Gogorishvili (Lady Macbeth) vrlo jasno su dočarali rasap ideje kroz fizičku i emocionalnu promjenu preko rasapa tijela te su cijelu predstavu odigrali u izuzetno visokom tempu, na kraju došavši do točke u kojoj se spaja ludost i fizički umor, koji je točno pogodio stanje nutrine likova. Aleksandre Begalishvili oblikovao je Duncana pomalo groteskno i duhovito, u poigravanju sa smrću te posutog prahom smrti na licu, koji će povezati njega i njegovog drugog nasljednika Macduffa (Badri Begalishvili). Giorgi Vardosanidze, David Beshitaishvili, Giorgi Modzmanashvili i Imeda Arabuli ekspresivnom glumom vrlo dobro su se uklopili u okvir predstave.

Spektakularna predstava 'Macbeth', redateljske, scenske i glumačke raskoši, vizualnog i zvučnog bogatstva te začudnog stapanja realističnog i magijskog, bučna je kritika vlasti kao apriorno zle i krvave, kako po rukama, tako i pod kožom.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još