Kazalište EUROKAZ I MSU: 'NJARABUM'

Razbijeni jezik i ogoljelo tijelo anoreksije

Predstava 'Njarabum' kroz stihove Radovana Ivšića priča slojevitu i naglašeno intimnu priču o anoreksiji kao težnji za nestajanjem tijela i ključnoj točki ljubavnih i životnih lomova

U četvrtak je u dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti u produkciji Eurokaza premijerno izvedena predstava 'Njarabum' u kojoj je dramaturginja Ana Prolić svoj pogled na anoreksiju, čija je i sama bila žrtva, ispričala stihovima i dramskim replikama Radovana Ivšića. Kroz vrlo poetične stihove o ljubavi, buci mora, lakoći leptira i malenoj junakinji Njarabum, Prolić je oblikovala intiman pogled na bolest promatranu kao žudnju za oslobođenjem od tijela i pretakanjem u ideju. Toj težnji ka poništenju materije u predstavi se pridružuje i bogati je preispitivanje jezika, kroz relativiziranje Ivšićevih stihova uronjenih u nova značenja.

Predstava je oblikovana kroz realističan okvir s bolešću kao ključnim elementom razdora ljubavnog para i znatno poetičnijim centralnim dijelom o djevojčici Njarabum u kojemu autorica uz pomoć Ivšićeve junakinje traži slojevito objašnjenje anoreksije, njenog nastanka i izuzetno snažnog utjecaja na oboljelu osobu. Dok su Anica Tomić i Jelena Kovačić u predstavi Ana i Mia bile konkretne u imenovanju uzroka i posljedica anoreksije i bulimije, Ana Prolić bolest shvaća i zahvaća znatno apstraktnije, uzdigavši je iz konkrecije u metaforikom omotanu težnju ka nestajanju, u čemu je odlično iskoristila Ivšićeve 'plinovite' stihove pune raspada krhkosti.

Redateljica Anja Maksić Japundžić priču je smjestila u prostor suvremene kuhinje, očitog mjesta sukoba uzrokovanog hranom. Okvirni dio iznijela je kroz scensku napetost i sukob koji su bili u (pre)naglašenom neskladu s poetičnošću teksta te je mijenjanje značenja riječi na trenutke zvučalo pretenciozno. U priči o Njarabum tekst i slika došli su do poetskog suglasja, dok je scenski sukob obogatila razigranost u napetostima, lomovima i preispitivanjima te ekspresija pokreta. Tako je prostor kuhinje (scenograf Vitold Košir) oživio i postao pokretan poligon prepun otvora i prolaza iz kojih su izvirala i uu koje su ponirala tijela, čime je stvorena naglašena dinamika scenske slike. Također, odlične izmjene svjetla mijenjale su atmosferu, utapale predstavu u nadrealno, snovito i tmurno te je izranjale u histeriju i buku. Takva je bila i glazba Branka Radića koja je ritmičkim mijenama bogatila i dobro popratila 'ludičnost' scenskih događaja. Na tragu ogoljavanja i preispitivanja značenja jezika, u predstavi se pojavljivalo vitko golo tijelo u plesnom pokretu, kao vizualni prikaz tjelesnog ogoljavanja u bolesti.

Leona Paraminski bila je nedovoljno uvjerljiva u prvom dijelu predstave, gdje nije uspjela poetičnost teksta prenijeti u dramatičnost sukoba s partnerom, dok je u drugom dijelu bila znatno bolja, uspjevši u ulozi Njarabum prikazati slojevitost sukoba u i oko nje. Marko Makovičić bio je vrlo dobar u ulozi partnera, u prvom dijelu uspjevši oživjeti Ivšićeve stihove, dok je u drugom pokazao sigurnost i koncentraciju i u tjelesno naglašenom sloju uloge. Petar Cvirn u ulozi Ljubavnika bio je naglašeno ekspresivan u pokretu i glumi, dok je Ana Kraljević ulogu Majke oblikovala vrlo poetično.

Unatoč neujednačenosti, predstava Njarabum kroz scensko bogatstvo, dobre glumačke role, zanimljiva redateljska rješenja i odlične stihove Radovana Ivšića priča zanimljivu, slojevitu i naglašeno intimnu priču o anoreksiji kao težnji za nestajanjem tijela i ključnoj točki ljubavnih i životnih lomova.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još