Kazalište EMOCIONALNA PREDANOST I POLITIKA AFEKATA

Plaidoyer za nepristojni teatar

Intenzivno osjećanje proskribirano je u suvremenom društvu. Strah od pretjerane emocionalnosti dovodi do blokade, agresije i politike apatije. Kroz teatarske i društvene predloške, Nataša Govedić predlaže analitički aparatus koji za cilj ima upravo procjenu afekata kao esencijalnog elementa svakog kognitivnog procesa, kako privatnog, tako i političkog

'Ovo je knjiga o nepristojnim intenzitetima', tvrdi na samom početku svoje nove knjige 'Emocionalna predanost i politika afekata' (Izdanja Antibarbarus) Nataša Govedić, kazališna kritičarka i nezavisna znanstvenica. Krenuvši od premise da živimo u društvu u kojem se izražavanje afekata i snažna manifestacija emocija strogo kanalizira kroz čvrste obrasce, autorica kroz šest poglavlja (Pokazano, Provale, Pretjerivanja, Ponavljanja, Emocionalna predanost, Povjerenje) progovara o afektivnom polju ne samo kao o toposu stvaralaštva, već i kao o osnovi svake iole valjane recepcije.

www.daylife.com
'Bakhe' Olivera Frljića
Kroz niz analitičkih alata koji sežu od psihologije i psihoanalize do semiotike, filozofije i feminističke teorije, pisanje Nataše Govedić stremi destigmatizaciji emocionalnih predanosti ili 'provala'. Autoricu prije svega zanimaju mehanizmi kroz koje se afekti manifestiraju te u tom smjeru identificira teatar kao privilegirano mjesto 'afektivnih prijestupa'. Kazalište (barem ono koje je vrijedno pažnje) promatra se kao prostor otpuštanja emocionalnih blokada, izvjesni katalizator svekolikih afekata i mjesto (trenutnog) poništenja apatije, zapravo, kazalište čini 'majstorsku klasu afektologije'. Upravo zato dobar je teatar rijetko ugodan, u građanskom smislu te riječi, za razliku od popularne žanrovske literature i kinematografije koja se bogato oslanja na proživljavanja emocija kroz takozvane tipične situacije.

Kazališne manifestacije izmiču se tako iz tekućeg novinskog konteksta uspješnih/neuspješnih glumačkih izvedbi, dramaturških adaptacija i redateljskih zamisli te se pomiču u širi i sveobuhvatniji kontekst društvenog polja djelovanja. Autorica posvećuje posebnu pažnju projektima Olivera Frljića ('Bakhe', 'Turbofolk', 'Gospođica Julija') i još nekolicini aktera domaće scene, kao što su Vilim Matula, BADco ('1 siromašan i jedna 0') te Bacači sjenki (Ex-pozicija).

Frljićev teatar je zanimljiv zato što istupa iz socijalno uvjetovanog polja afektivnosti te 'ne šuti o napravljenosti nasilja' (bilo ono privatno, javno, ratno…). Primjerice, kroz temu turbofolka ova se nominalno afektivno oslobađajuća glazba otkriva zapravo kao klasično zatomljenje afekata kroz niz klišeiziranih i arhaičnih motiva (mizoginija, mačizam itd… ), koja za konzekvencu ima iskupljenje činova nasilja i agresije. Zanimljivo, sličnu kodiranost, samo na nešto različitoj osovini domovina-bog-žena, pronalazi i u pjesmama Thompsona. U oba slučaja nasilje koje nastupa na temeljima straha i frustracije je par définition iskupljeno nizom općih mjesta.

Autorica umjesno primjećuje da se upravo emocionalno nabijeni diskurs često zlorabi u kazališnom kontekstu, a pritom citira instituciju HNK, kada se, primjerice, predstave a priori predstavljaju kao 'tople' ili 'dirljive', što bi ih, dakle, trebalo zaštititi od ikakve zlonamjerne kritike. Upravo u institucijama koje slabo ili teško prihvaćaju analitičku kritiku, bilježi ne samo dominantnu emociju straha, već u njima prepoznaje bastion socijalnog konformizma te intelektualnu i emocionalnu nekompetenciju. Nadalje, to nas upravo dovodi do bitnog razlučivanja između sentimentalnosti - kao klišeiziranog i posve instrumentaliziranog iskaza emocija - i emocionalnosti, koja ne samo da prekoračuje društvene norme, već uprizoruje konfliktne i nerazrješive situacije. Afekti su nečisti, nepredvidljivi i anarhični te čine prostor u kojem 'stvari nikada nisu pod kontrolom'.

cirkus.hr
Nataša Govedić
Dakako, prevrednovanje afektivne uloge ima svoje posljedice i u pozicioniranju uloge kazališnog kritičara alias autorice. Kritičar je (ili bi barem trebao biti), kao i izvođač, u permanentnom afektivnom prijestupu jer progovara o onom o čemu se ne govori. Takav ga prijestup ne amnestira od društvene uloge, već upravo suprotno, suočavanjem s emocijama čiji dijapazon ide od pozitivnih (ushićenje, blagostanje) do negativnih (gađenje, prijezir), kognitivni proces se upotpunjuje.

Notorna je činjenica da kazališna kritika nije najomiljeniji žanr, kazalištarci je, osim u iznimnim slučajevima, zaobilaze ili prešućuju, publika je mahom ignorira, dok je urednici mahom toleriraju jer nominalno i barem donekle popunjava analitičku normu koju bi novine trebale ispuniti. Ova knjiga, na svu sreću, nije zbir kazališnih kritika, već samostalni zbir eseja na temu artikulacije afekata koji uzimaju teatar kao glavni referentni predložak te upravo zato čine štivo koje se toplo može preporučiti svim navedenim skupinama koje kazališnu kritiku ionako ne drže visoko na svojim listama čitanja.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još