PREMIJERA 'ZIMSKE PRIČE'

Na ogoljeloj sceni HNK-a glumci iznijeli svu raskoš Shakespeareove fabule

13.02.2017 u 13:36

  • +2

Zimska priča

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: TENA PAVLETIĆ

Bionic
Reading

Najnoviji dramski naslov Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) u Zagrebu, u nedjelju premijerno prikazana 'Zimska priča', novo je čitanje klasičnoga komada Williama Shakespearea britanske redateljice Polly Tritschler koja je tu tragikomediju s elementima fantastičnog postavila kao duboko emotivnu dramu u cijelosti iznesenu kroz intenzivnu glumačku igru

'Zimska priča' jedno je od djela iz posljednjega razdoblja Shakespeareova stvaralaštva; nastala je 1610./11. i ubraja se u specifičnu vrstu dramske literature - tragikomediju ili romancu - koja u sebi sadrži elemente tragedije, komedije i pastirske igre.

Novo uprizorenje djela inače rijetko viđenoga na hrvatskim pozornicama, međutim, ne odaje dojam tragikomedije, dapače – komad podijeljen na dva stilski posve različita dijela, tragediju koja karakterizira prvi dio, te fantaziju s elementima komičnoga u drugome, Tritschler je, uz pomoć umjetničkog savjetnika Ivice Buljana, postavila kao duboko emotivnu, psihološki snažnu predstavu, u kojoj komično služi samo kao povremeni kontrapunkt mračnom podtekstu.

Taj je podtekst temeljen na zapletu koji je Shakespeare posudio od, u njegovo vrijeme popularnog dramatičara Roberta Greena, u čijem su središtu dva kralja, jedna nevino optužena kraljica te kraljevska djeca koja postaju žrtvama tiranske egocentričnosti svojih očeva, a sve se odvija uz pozadinu dvorskih intriga, proputovanja između zemalja, lažnih smrti, prerušavanja, pokušaja ubojstva vladara, odmazdi, ljubomora, naivnosti, hrabrosti, očaja i ljubavi.

Svu tu bogatu raskoš fabule Tritschler je međutim svela gotovo na didaskaliju, stavljajući glumce u središte ogoljele scene da, prepušteni sami sebi i svojim glumačkim sposobnostima, u intenzivnim međusobnim interakcijama iznesu i radnju, i sva emotivna i psihološka previranja Shakespeareovih klasičnih protagonista, prolazeći pritom čitav dijapazon raspoloženja i postupaka.

Time je ultimativno pred publiku izvukla i meso i kostur Shakespeareove drame, omogućivši da tako do izražaja dođe sav genij njegova jezika, ovdje u odličnom prijevodu Milana Bogdanovića otprije nekih šest desetljeća.

Živjeti s posljedicama svojih postupaka

Shakespeare se u tom komadu bavi posljedicama pogrešnih odluka – najavljena kao svojevrsna 'studija mogućnosti iskupljenja', 'Zimska priča' kao ishodište uzima ljubomoru kralja Sicilije Leonta (Dragan Despot) prema vlastitu prijatelju iz djetinjstva, kralju Bohemije Poliksenu (Livio Badurina), koji pokazuje neobičnu naklonost prema Leontovoj trudnoj supruzi Hermioni (Alma Prica).

Na dvoru na kojemu inače vladaju sreća i harmonija, kralj koji je sudeći prema njegovim odnosima s dvorjanima i plemenitašima inače ljubazan i dobar, nakon što u njemu erumpira grč ljubomorne posesivnosti, postaje okrutan tiranin koji naređuje da Poliksena ubiju, dok suprugu baca u tamnicu, a njenu novorođenu kćer ostavlja da ju rastrgaju divlje zvijeri.

Tragičan obrat nakon kojega postaje jasno da povratka nema obilježava smrt njihova sina, maloga Mamilija, nakon čega umire i Hermiona.

  • +10
Zimska priča domjenak Izvor: Promo fotografije / Autor: TENA PAVLETIC

Mamilija glumi mali glumac Jan Nikola Baš, a još jedan dječji glumac u predstavi je i Lukas Ripli u ulozi Vremena, čiji monolog otvara drugi dio predstave, a obojica su za svoje interpretacije Shakespeareovih stihova dobili velik aplauz publike.

Scenu na dvoru, koju zaključuje stanje apsolutnog očaja kralja kojemu naglo postaje jasno da je izgubio sve koji su mu bili važni, slijedi scena koja navješćuje mogućnost iskupljenja u drugome dijelu: Leontovu i Hermioninu novorođenu kćer, ostavljenu u divljini Bohemije, pronalaze pastir i njegov sin (Dušan Gojić i Damir Markovina).

Drugi dio, zamišljen kao pastorala, odvija se u Bohemiji, koju je Shakespeare ne mareći za geografiju, smjestio negdje uz more. Radnja se dakle seli na dvor kralja Poliksena, koji je Leontovu odmazdu preživio zahvaljujući pomoći sicilskog uglednika Camilla (Mislav Čavajda). Pokazuje se da je Poliksen jednako furiozan i osvetoljubiv kralj kao što je to nekoć bio Leont; njegova je žrtva vlastiti sin Florizel (Luka Dragić), zaljubljen u pastirovu lijepu kći, a zapravo izgubljenu Leontovu kći Perditu (Luca Anić).

Netko ponovno mora bježati pred nečijom tiranskom samovoljom, u čemu ključnu ulogu ponovno odigra Camillo, koji pomaže Florizelu i Perditi u bijegu, i to upravo na Siciliju.

Tritschler se općenito pridržava izvorne strukture komada kao dva po raspoloženju dijametralno suprotna dijela; tragična priča s početka u drugome se dijelu treba prometnuti u komediju sretna završetka. Njezino redateljsko rješenje, međutim, tragediji prvoga dijela kontrapunktira fantazmagoričnost drugoga tek kao dodatno sredstvo isporuke još jedne duboko emotivne priče koja, povratkom protagonista na Siciliju, utječe u onu prethodnu, s vremenskim razmakom od 16 godina, da bi na koncu sve završilo simboličnom mogućnošću novoga početka za (gotovo) sve uključene.

U tom je komadu nekoliko izražajnih uloga – tu su Jadranka Đokić kao sicilska plemkinja Paulina i Slavko Juraga kao njezin suprug Antigon, a galeriju dvorjana i plemenitaša čine još Silvio Vovk, Ivan Glowatzky, Alen Šalinović, Barbara Vicković i Dora Lipovčan, dok se Nikša Kušelj pojavljuje u pitoresknoj ulozi raspjevanog lupeža i prevaranta Autolika, koji odigra ključnu ulogu u razotkrivanju pastirove kćeri kao davno izgubljenog kraljevskog čeda, čime i ne htijući posreduje sretan završetak.

Scenografi Johannes Schutz i Yanjun Hu scenu su podijelili golemim pokretnim zidom koji ima samo jedna mala vrata i koji poput zastora dijeli pozornicu na dva dijela: kompletna se radnja odvija na prosceniju, na koji glumci neprekidno ulaze pa izlaze, stvarajući dojam dinamičnosti zbivanja pomicanjem zida, iza kojega se povremeno ukazuje golem i mračan prazan prostor tu i tamo prošaran kakvim licem ili rekvizitom, a pojavljuje se čak i jedan preparirani medvjed koji, prema Shakespeareovim uputama, u jednom trenutku oživljava.

Unatoč toj temeljnoj ogoljelosti, čitav je komad vrlo atmosferičan i to zahvaljujući glazbenoj podlozi koju potpisuje Mark Tritschle, a izvode glazbenici-udaraljkaši Borna i Fran Krsto Šercar.

Još jedna 'nezgodna' uputa koju je veliki dramatičar ostavio u nasljeđe generacijama redatelja je i ona koja traži naglo 'opuštanje' Hermionina kipa – Alma Prica, koja u prvome dijelu igra prpošnu mladu kraljicu, nakon nekoliko dugih minuta potpune ukočenosti magično na samom kraju oživljava na sceni kao šesnaest godina starija žena, u konačnoj poruci drame: zima je gotova, život se obnavlja, počinje proljeće – oprost je moguć, a možda i iskupljenje.