'TAKSIMETAR'

Vojnovićeva predstava propituje koliko smo zaista tolerantno društvo

10.10.2016 u 12:59

Bionic
Reading

Angažirana i aktualna predstava 'Taksimetar', praizvedena u petak u Kazalištu Exit u režiji Matka Raguža, postavlja pitanja o tome jesmo li zaista tolerantno društvo i koliko smo spremni prihvatiti različitosti te pokazuje da ispod privlačne površine i dalje bujaju brojne predrasude i nesnošljivost

Predstava 'Taksimetar' nastala je prema suvremenom, urbanom tekstu slovenskog pisca, scenarista i redatelja Gorana Vojnovića, čiji su romani 'Čefuri, raus!' i 'Slovenija, moja domovina' postigli uspjeh i kod publike i kod kritičara, a prevedeni su i kod nas. Također su već doživjeli kazališne adaptacije, a predstavu 'Slovenija, moja domovina' u izvedbu SNG iz Ljubljane u režiji Ivice Buljana mogla je vidjeti prošle sezone i zagrebačka publika u Gavelli.

Ovaj tekst, u originalu 'Tak si', Vojnović je napisao po narudžbi za ljubljanski SiTi Teater BTC, a režirao ga je Aleksandar Popovski prije dvije godine, dobivši nagradu za režiju tog komada. Premda je tekst nastao kao ogledalo slovenskog društva, on je za ovu priliku prilagođen hrvatskoj, pa čak i zagrebačkoj situaciji pa se može reći da funkcionira i kao ogledalo jednog isječka zagrebačke svakodnevice.

U središtu je priče zagrebački taksist Roman, u čiji skupocjeni automobil sjedaju različiti ljudi, uglavnom mlađe generacije, od konceptualnog umjetnika preko profesionalnog demonstranta bosanskog podrijetla, transvestita i bivšeg pankera, a današnjeg magistra znanosti, koji bezuspješno traži posao dvije godine, do svećenika početnika, bez iskustva u radu s ljudima, i starog, usamljenog i pomalo dementnog profesora marksizma. Svi oni u njegov običan i prilično neuspješan život, na rubu egzistencije, unose svoje priče, različite karaktere i poglede na život.

Svaki od njih autentičan je predstavnik određenog društvenog sloja i pokazuje iz svoje vizure odnos prema događajima u Hrvatskoj. Tako se zapravo kroz njihove životne sudbine i njihov doživljaj stvarnosti, na satiričan i duhovit način, sirovo i grubo, izravno i neuljepšano, ocrtava naše vrijeme, naše frustracije i naša nemoć da se snađemo u neoliberalnom kapitalizmu hrvatskog smjera. U predstavi je i vrlo jasno izražena kritika prema hrvatskom sistemu, društvu, duhu vremena i zemlji koja tone. U replikama se prepoznaju hrvatske i posebno zagrebačke situacije, politički promašaji i ličnosti, a pritom se u tom ismijavanju i ponegdje vrlo surovom ruganju, nimalo ne štede ni tzv. ikone demokracije. Primjerice, na meti Vojnovićeve poruge našli su se i profesionalni demonstranti koji se pale na mlade aktivistice i novopečeni japiji koji su namjerno prikazani karikaturalno i predimenzionirano. Zub kritike i podsmijeh nije zaobišao ni suvremene umjetnike i njihove konceptualne projekte. Njihovi monolozi i dijalozi te replike izazivaju smijeh, ali onaj koji dolazi iz želuca i zapinje u grlu.

Istodobno, iz tog živopisnog serijala likova izranja nevesela priča glavnog junaka taksista Romana, kojeg igra uvjerljivo Zijad Gračić, inače glumac zagrebačkog HNK-a, koji je najširoj publici najviše poznat iz sitcoma i sapunica, a ne iz istraživačkih kazališnih projekata pa se ovdje pokazuje u novom svjetlu. Njegov taksist Roman je dobar i pomalo smušen, no nije glup, i još uvijek ima snage, kao uostalom i većina zagrebačkih taksista, da kritizira poteze vlade, da se ljuti na nepravdu i da osjeća život oko sebe.

Taksist Roman predstavnik je malog, neuspješnog ali dobrog i poštenog građanina koji je stigao u Zagreb bježeći pred prošlošću, u nadi da će u velikom gradu ostvariti poslovne snove i postati bogat. No kredit u švicarcima preokrenuo je njegovu sudbinu i bacio ga u taksi, a u tom novom poslu pokazalo se da njegovo poštenje baš i nije neka pozitivna i tražena vrlina. On čak ne može ni varati na taksimetru, kako to čine mnogi drugi taksisti, pa mu jedni ne plate vožnju optužujući ga za sve i svašta, a drugima on sam ne želi naplatiti svoju uslugu. I intimni život mu je u rasulu, doduše, ima prijateljicu Irenu koja pak ima sina s Downovim sindromom, no ni tu nema razumijevanja i podrške. Za vrijeme jedne takve vožnje upoznaje svog sina, kojeg je ostavio davnih godina s cijelom svojom prošlošću. I taj neočekivani susret izaziva njegovo buđenje i počne odmotavati intimno klupko njegova života...

Sve ostale likove glumi mladi glumac u usponu Robert Budak, koji je prije dvije godine igrao Romea u 'Romeu i Juliji' na Dubrovačkim ljetnim igrama u režiji Jagoša Markovića, a glumio je i u Goldonijevoj 'Maloj kavani' u zagrebačkoj Komediji te u filmu 'S one strane' Zrinka Ogreste. On svoje likove donosi kao zabavne i djelomično groteskne karikature, dajući im vrlo živopisan, a ponegdje tipski identitet. Apsolutno je vidljivo da i Budak i Gračić uživaju u svojim likovima, oživljujući ih s velikom strašću i svakim pokretom tijela, osobito očima i rukama, te glasom, donoseći pred publiku njihove verbalne bravure s lakoćom i humorom.

I opet je u središtu glumačka igra, zaštitni znak Kazališta Exit. Nema suvremene tehnologije, nema čuda tehnike: glumci su pod redateljskom palicom Matka Raguža smješteni u stara sjedala nekog automobila, dok se u pozadini, nakon svakog klijenta prikazuje na videu kratki film, dakle, glumcima i njihovim izražajnim sredstvima, koji tu priliku iskorištavaju do kraja.

Osim izrazito naglašene društvene i političke dimenzije, predstava postavlja pitanja o tome koliko je naše društvo tolerantno i koliko je snošljivo prema onima koji su različiti i drukčiji od nas. Vojnović majstorski pokazuje kako se kroz naše svakodnevne razgovore provlači nesnošljivost i kako smo zapravo netolerantni prema drugim ljudima premda se na prvi pogled čini da smo tolerantni.

Također, predstava postavlja pitanje što u današnjem vremenu znači biti normalan i što je uopće normalno, a što bolesno i nezdravo. U kazališni diskurs uvodi govor o problematici Downovog sindroma i transvestitizmu, progovarajući o našim predrasudama koje imamo prema svemu onome što je otklonu prema tzv. normalnosti. Time predstava zapravo senzibilizira javnost na te probleme, poručujući da se trebamo osloboditi predrasuda i naučiti prihvaćati ljude onakve kakvi jesu, bez prosudbe i osude.