Marina Abramović davne je 1975. na Charlottenburg Art Festivalu u Kopenhagenu originalno izvela performans 'Art must be beautiful, artist must be beautiful.' fokusirajući se na tada aktualno pitanje: treba li umjetnost biti lijepa prema definiciji ljepote malograđanskih salona ili pak mora iskazati kritičke pozicije naspram društvene stvarnosti i ne obazirati se na klasične definicije lijepog. Uz konstataciju 'umjetnost mora biti lijepa' Marina Abramović dodaje i osviještenu rodnu temu '...umjetnica mora biti lijepa' relativizirajući time činjenicu da se žena, k tome i umjetnica, i to ne samo u patrijarhalnim, konzervativnim društvima, već i u liberalnim umjetničkim krugovima doživljavala kao neka vrst uljeza u muški svijet.

U performansu je dinamizirala gestu češljanja kose tijekom jednosatnog ponavljanja teksta i radnje do ruba fizičke izdržljivosti pa se taj performans kao i nekolicina drugih iz tog vremena u kojima radikalno postupa sa svojim tijelom smatraju prekretnicom upravo u umjetnosti performansa kada tijelo umjetnika postaje umjetnički medij.

Suradnja Ine Sladić s Marinom Abramović traje od 2012., otkad je u sklopu nekoliko izložaba i festivala hrvatska izvedbena umjetnica nanovo izvela performanse 'Luminosity' i 'Centerpiece'.

Izvedba performansa dio je programa Queer Zagreb Sezone koji u valentinovskom vikendu 13. i 14. veljače, u 20 sati, u Muzej suvremene umjetnosti dovodi i dvije reprizne izvedbe predstave 'Nečastive' koreografa Brune Isakovića, u izvedbi članova Studija za suvremeni ples i gostujućih plesača.

Predstava je premijerno prikazana u lipnju 2015. na Festivalu Perforacija te je doživjela vrlo velik uspjeh na domaćoj plesnoj sceni. Osim potpuno rasprodanih izvedbi tu su i nominacije za prestižnu godišnju nagradu Udruge plesnih umjetnika Hrvatske. Predstava je i prva produkcija velike europske mreže Be SpectACTive!.