Operni projekt Belgijca Verrièresa, nastao u koprodukciji s pariškim kazalištem Buffes du Nord, zagrebačka je publika na pozornici HNK-a Zagreb već imala priliku pogledati u premijernoj izvedbi francuskih umjetnika u siječnju 2015. Najnovija produkcija glazbenog eksperimenta jednog od ponajboljih europskih suvremenih skladatelja predstavila je, godinu dana poslije, na pozornici središnjeg nacionalnog teatra hrvatske umjetnike.

Puccinijevu je heroinu Mimi u novom autorskom ruhu prema libretu Bastiena Galleta utjelovila Maja Posavec, kojoj je alternacija sopranistica HNK-a Zagreb Mia Domaćina. Bariton Leon Košavić je Rodolfo, koji je u ovoj inačici pisac, a ne skladatelj; Đani Stipaničev utjelovio je Marcella, sopranistica Gorana Biondić Ruško Musettu, a Vanda Winter groficu Geschwitz.
Obnovljena je produkcija postavljena prema rješenjima izvornog autorskog tima, koji su činili scenograf James Brandily, kostimografkinja Fanny Brouste, oblikovatelj svjetla Sebastien Michaud, te Robin Meier/Ircam, zaslužan za kompjutersko oblikovanje glazbe.

Glazbeni i tematski motivi Puccinijeve strastvene, bezvremenske priče o umjetnosti, siromaštvu te, prije svega, ljubavi, čija se radnja odvija među mladim boemima u pariškoj Latinskoj četvrti, Verrièresu je poslužila kao ishodišni model za razvoj vlastitog autorskog djela, koji se tako naslanja na poznati predložak, preoblikovan i transformiran do neprepoznatljivosti.
Poznate arije iz "La Boheme" Verrières koristi kao glazbenu kulisu za interakcije na sceni, i kao svojevrsni lajtmotiv koji se prepliće i stapa s pjevanjem uživo i živom glazbom orkestra, povremeno zapadajući u disonantnost i deliričnu fantazmagoriju.

Operni umjetnici prate originalne arije, pjevaju ih u dvoglasu s pozadinskom glazbom ili ih samo dovršavaju, gradeći, zajedno s umjetnicima kojima opera nije domicilna umjetnost - solistima popa, jazza, dramskog teatra – zanimljiv glazbeni i izvedbeni hibrid koji obuhvaća sve, od klasike do funka, rocka i elektroničke plesne glazbe. Izvedbeno, djelo se naslanja dijelom na klasičnu operu, a dijelom na dramu, pri čemu je gluma povremeno pantomimskog karatera, nijemi film s glazbenom kulisom.

U priču uvodi Stipaničev, kojemu je funkcija prepričati didaskalije, poslužiti kao svojevrsno ljepilo između klasičnog izraza i elemenata suvremenosti. Puccinijev je predložak tu "prije svega kao dekor", kažu didaskalije kontekstualizirajući radnju, a ženski su likovi razna utjelovljenja "ekscesne ljubavi, tragedije osjećaja, ljubavi kao posljednje subverzije" njegovih opera.
Opera se izvodi na talijanskom, francuskom, njemačkom i hrvatskom jeziku, a sve se odvija na hibridnoj sceni, s ansamblom predvođenim maestrom Ivanom Josipom Skenderom postavljenim u dubini pozornice, što daje kabaretski ugođaj interakcijama u prednjem planu.

Orkestar se na početku drugog čina pridružuje glumcima u prednjem dijelu scene, priključujući se performansu, a promjene tempa radnje i odnosa među likovima transponirane su na promjene ritma i izmjene glazbenih stilova: klasične arije ustupaju mjesto jazzu, kabareu, pa čak i limenoj glazbi, te mračnoj i industrijskoj elektroničkoj glazbi.

Izmjene raspoloženja i odnosa izražene su i kroz izmjene dviju Mimi: Mimi 2 (Domaćina) zamjenjuje Mimi 1 (Posavec) u prizorima u kojima se pjeva lirskim sopranom, pojačavajući i mijenjajući njezin glas, te ujedno predstavlja njezinu suvremenu dvojnicu.

Završna scena ipak pripada Mimi 1, u kojoj Posavec ostaje sama na pozornici u emotivnoj sceni umiranja, potpunog gašenja smisla, povlačenja u smrt i konačnu tišinu Puccinijeve poruke o ljepoti i tuzi ljubavi, čije je novo ruho premijerna publika ispratila snažnim aplauzom.