KRITIKA: 'DREAM OF LIFE'

Sjajna Senka Bulić kao Pattie Smith

18.01.2014 u 10:27

Bionic
Reading

Čak i kad nije provokativna, Senka Bulić provocira. Ne nužno samo lokalne vlastodršce koji ne vide, ne razumiju niti mogu razumjeti njezinu umjetničku viziju o kazalištu i njegovu ustrojstvu

Otkad je ponovno na sceni, točnije otkad je ustala iz ravnateljske fotelje, ta glumica u najboljim godinama redovito se javlja samostalnim projektima služeći se najrazličitijim koprodukcijskim trikovima kako bi održala i sebe i svoje privatno kazalište Hotel Bulić. Posljednji korak u tome napravila je premijerom predstave-performansa 'Dream of Life' u zagrebačkoj Tvornici kulture.

Senka Bulić provocira zato što radi uvijek nešto potpuno svoje, ali ne želi ostati na margini. Prepunjena Tvornica, gotovo kao da je riječ o nekakvom celebrity događanju, najbolji je dokaz kako ova osebujna umjetnica može zaintrigirati pa čak i stvoriti ne nužno samo svoju publiku.

No 'Dream of Life' svojevrsno je iznenađenje čak i onima koji (misle da) je dobro poznaju. Umjesto začudnih kopanja po crijevima u skladu s napucima Antonina Artauda, što joj je opsesija za koju ima moralno, ali ne uvijek i izvedbeno pokriće, ili po uvijek živoj ostavštini ostalih ljubavnika i luđaka kazališta, poput Jeana Geneta ili Yukija Mishime, Senka Bulić ovoga je puta posegnula u R'n'R povijest pretegnutu do sadašnjosti, i posvetila se, gotovo u potpunosti i neprepoznatljivosti, najvećoj rock pjesnikinji Patti Smith.

'Dream of Life' izlet je u (ne)poznato, kako za gledatelje tako i za izvođačicu samu. Patti Smith legenda je za koju je teško reći je li veći trag ostavila glazbom ili osobnošću koja bi se i bez bazične forme 'gitara - bubanj - bas' pretočila u neku vrstu kreativnog iskaza, i opet bi bila vrhunska.

Istodobno i glasnik iz bivših vremena, ona je i dalje živa, ne samo diskografski, nego i uživo, što se upravo u Tvornici kulture prije par godina moglo možda ne lijepo, ali jasno i glasno – vidjeti. Zajedno s podignutom šakom kojoj godine samo pomažu. Baviti se takvom ikonom može samo netko tko je spreman na velik rizik, najprije neuspjeha, pa pretencioznosti, a na kraju i podsmjehivanja. Senka Bulić sve je to zagrizla, gotovo sama, jer iako je kao redatelj potpisan Ivica Buljan, kao autorice teksta Jelena Svilar i Morana Foretić, iako pored sebe na pozornici ima i Stipu Kostanića i neupitno kvalitetan cover-band Nevena Svilara, Marija Kovačevića i Petra Aleraja, ona je u tome svemu ipak najprije sama sa sobom.

Izvedba se sastoji od nešto malo teksta, tek nekoliko ključnih rečenica iz bogate autobiografije, dramaturški složenih kao mozaik koji bi trebao ocrtati osobnost pobunjenice spremne platiti cijenu i pobune i umjetnosti, od napuštanja djeteta do podnošenja konačnog odlaska bližnjih, braće po krvi i artu. Ostatak je – koncert, a najpoznatijim pjesmama i izvedbom koja se uzoru želi približiti do najsitnijih detalja. I to je to, bez zaključka ili kajanja, bez sustezanja i bisa. Jednostavno, riječ je o vrlo opasnoj igri imitacije koja publiku zbunjuje i hrabrošću i proplamsajima kvalitete, i maglom koju unosi u ustaljeni poredak stvari, ne samo u kazalištu.

Jednostavna struktura može se objasniti starom krilaticom da za rock ne treba ništa drugo osim klasične postave i jakog frontmena, s dodatkom 'pogotovo ako je frontmen žena'.

Odnos autobiografskih elemenata, iznesenih kao da je zaista riječ o 'izvornoj govornici', i glazbene izvedbe minuciozno, u granicama najprije glasovnih mogućnosti, predane doslovnom 'skidanju' izvornika, daje naslutiti da se u paradoksu imitacije krije prava vrijednost ovog najprije scenskog čina. Pokušaj da se postane netko drugi, na sceni ili izvan nje, zadatak je, ali i terapija onima koji žele da ih se naziva glumcima. Senka Bulić u tome ide do kraja, i upravo naglašavanjem tog poistovjećenja stvara onu bitnu razliku zbog koje je 'Dream of Life' nemoguće otpisati kao hir, nesporazum, nedostatak inspiracije, autorefleksije ili čak i zdravog razuma. Naime, svaki manji otklon od sličnosti, čak i minimalna autorska intervencija u rečenicu ili gestu, ostavio bi marginu kroz koju bi se to dalo provući.

Senka Bulić zato je od svojih osobnih izvedbenih specifičnosti redom odustajala sve dok nije našla zajednički nazivnik s ikonom koju obnavlja i istodobno ruši. 'Nobody sings Dylan like Dylan' je istina – ako je važno samo pjevanje. Ovdje je riječ o glumi i kazalištu, gdje je sve dopušteno, čak i odglumiti tako dobro da se gluma nameće kao mjesto razlike između 'originala' i 'kopije'. Poništenjem ne samo viška interpretacije, nego i interpretacije same, umjetnički impuls ovdje je uspio nadvladati sam sebe. Baš zato na kraju i funkcionira i kao kazališna i kao rock izvedba.